Ekonomija, strategija i četvero djece: Martina Ciglević otkriva kako balansira između Predsjedničkih dvora i obiteljskog ritma

U svijetu visoke politike, gdje se odluke mjere makroekonomskim pokazateljima i strateškim dokumentima, Martina Ciglević obnaša jednu od najodgovornijih funkcija u državi. Kao pomoćnica savjetnika Predsjednika Republike Hrvatske za ekonomiju, ona je spona između hladne analitike i svakodnevne stvarnosti građana.

No, dok njezini radni dani uključuju stručne skupove, diplomatske protokole i analize razvojnih politika, njezin privatni život nosi jednako dinamičan potpis, naime ona je žena s četvero djece koja ne vjeruje u mit o savršenom balansu, već u snagu dobro osmišljenog dnevnog ritma.

U iskrenom razgovoru, otkrila nam je kako se nosi s predrasudama u “muškom” svijetu politike, zašto je tihi utjecaj argumenta najmoćniji alat i kako izgleda trenutak u kojem tinejdžerski žargon postane kompliciraniji od državnog proračuna.

W: Gđo. Ciglević, radite na jednoj od najvažnijih pozicija u državi kao pomoćnica savjetnika Predsjednika Republike za ekonomiju. Možete li nam ukratko objasniti što podrazumijeva Vaš posao i kako izgleda jedan Vaš tipičan radni dan?

Moj je posao spoj ekonomije, strategije i možda najviše komunikacije. Najkraće rečeno, brinem se o tome da se iza brojki jasno vide ljudi i dugoročne posljedice odluka. U ovoj ulozi zadužena sam za to da ključne ekonomske teme ne ostanu samo na papiru.

Posebnost ove pozicije leži i u specifičnoj ulozi Predsjednika u našem ustavnom poretku. Predsjednik ima važnu političku odgovornost otvarati teme koje utječu na život građana, uključujući i pitanja ekonomskog standarda. Zbog neposrednog demokratskog legitimiteta koji proizlazi iz izbora, njegov glas u javnom prostoru nosi posebnu težinu i često potiče nužne rasprave o razvojnim prioritetima države.

Moja je zadaća pružati stručnu podršku takvim istupima i politikama. A kao njegova izaslanica na različitim stručnim skupovima i konferencijama imala sam priliku iz prve ruke vidjeti koliko su ekonomske teme važne i koliko odluke nositelja ekonomske politike izravno oblikuju svakodnevni život ljudi. U razgovorima s brojnim dionicima postaje jasno da postoji snažna potreba za jasnijim smjerom i dosljednijim vođenjem razvojnih politika – od poljoprivrede i industrije do tržišta rada i financijskog sustava.

U takvom kontekstu, podrška Predsjednika puno znači jer njegov glas daje dodatnu težinu temama o kojima govorimo i pomaže da se ključna ekonomska pitanja otvore na način koji potiče odgovornije i dugoročno održive odluke.

A tipičan dan? Zapravo ga nema. Jednom nogom sam u analitici, drugom na terenu i svakodnevno rješavam zadatke koji traže brzu, ali promišljenu reakciju. To je zahtjevno, ali upravo mogućnost da svojim radom doprinesem promjenama čini ovaj posao iznimno smislenim.

W: Ekonomija je područje koje zahtijeva iznimnu posvećenost i analitičnost. Što Vas je motiviralo da se posvetite ekonomskoj politici na najvišoj razini?

U ekonomskoj politici me oduvijek privlačila mogućnost da se idejama i argumentima pokreću promjene. Na ovoj razini postoji upravo taj prostor ne za operativne odluke, nego za oblikovanje ambijenta u kojem se odluke donose promišljenije i transparentnije.

I zato mi je najvažnije ono što možda nije najvidljivije: jedan drugi, tihi, ali važan utjecaj – onaj koji se ostvaruje kroz analizu, argument i poticanje odgovornije javne rasprave. To je prostor u kojem vidim smisao svoga rada.

W: Koji je najveći izazov s kojim se susrećete u svom profesionalnom radu, a koji Vam donosi najveće zadovoljstvo?

Najveći izazov je pretvoriti vrlo složene ekonomske teme u jasne poruke koje su razumljive i korisne za donošenje odluka. To zahtijeva puno promišljanja i strpljenja, pogotovo kada vam se javljaju ljudi koji očekuju da njihovi konkretni problemi budu prepoznati i uvaženi.

Najviše me veseli kad se upravo te teme, nakon puno rada, ipak probiju u javnost i otvore prostor za odgovorniji, ozbiljniji razgovor i diskusiju osobito kada vidim da se time barem djelomično može pomoći ljudima koji su se obratili Predsjedniku Republike tražeći rješenje za svoje često neizvjesne situacije.

W: Majka ste četvero djece i istovremeno obnašate vrlo odgovornu funkciju. Kako usklađujete zahtjeve visoke politike i majčinske obveze? Postoji li uopće savršeni balans?

Ne vjerujem u savršeni balans vjerujem u dobar ritam. A ritam s četvero djece je sve samo ne lagan, ali je nevjerojatno funkcionalan. Ja sam pobornik toga da je s više djece zapravo lakše. Oni su svoj mali tim, uče se oslanjati jedni na druge, pregovarati, pomagati si i dijeliti odgovornosti.

I moram to jasno reći bez pomoći moje majke sve bi bilo teže; posebno u danima kada suprug i ja radimo i kada smo odsutni. Ona je taj tihi stup koji drži ritam naše obitelji i jedina koja može pohvatati sve njihove termine, treninge i one vječne ‘tko gdje-kad’ kombinacije.

I u poslu i u roditeljstvu vrijedi isto pravilo – ništa ne ide bez jasne organizacije i međusobnog razumijevanja. Kad kod kuće i u poslovnom okruženju uspijem uskladiti očekivanja, ritmove i prioritete, onda se i najnaporniji dani poslože iznenađujuće glatko. Ne težim savršenstvu, težim ritmu koji nama funkcionira i to mi je sasvim dovoljno. A usput prihvaćam i poneki dobri kaos koji dođe u paketu s četvero djece, jer nas on često nasmije, poveže i podsjeti da život ne mora biti savršeno posložen da bi bio lijep.

W: Koje su tri ključne strategije ili navike koje Vam pomažu da ostanete fokusirani i učinkoviti i na poslu i u obitelji?

Prva strategija mi je jasna – ne radim sve sama. I kod kuće i na poslu imam tim kojem vjerujem. Djeca međusobno pomažu, a u kabinetu imam suradnice koje preuzimaju odgovornost jednako snažno kao i ja.

Druga mi je navika postavljanje prioriteta. Ne može sve biti hitno i ne treba. Naučila sam razlikovati što stvarno zahtijeva moju energiju, a što može pričekati.

Treće – prihvatila sam da savršeno ne postoji. Umjesto toga biram učinkovito. Kad naučiš živjeti s realnošću, a ne s idealom, fokus se sam namjesti.

W: S obzirom na to da je Vaš raspored vjerojatno izuzetno gust, kako osiguravate kvalitetno vrijeme s djecom? Postoje li rituali u kojima ne pristajete na kompromise?

Kako posao zna biti dosta dinamičan, puno mi znače naši mali obiteljski trenuci koji se dogode usput, ali ostave trag. Najviše cijenim trenutke kada se svi, usprkos različitim rasporedima, nekako nađemo zajedno. Tada mi ispričaju sve što se događa, a pola toga ne razumijem jer je tinejdžerski žargon evoluirao brže nego kvartalni makroekonomski pokazatelji. Ali glumim da kužim, njima je to smiješno, meni ništa jasno i već tu imamo kvalitetno vrijeme.

Ima perioda kad mi se čini da doma vodimo mini operativni centar tko ide gdje, kojim tempom i s kim. Ali kako ih je četvero, brzo su postali samostalni, pa se te faze izmjenjuju s onima u kojima se sama čudim koliko su odrasli.

A najdraži trenuci? Kad me iznenade. Kad mi usred dana pošalju neku nježnu poruku bez posebnog povoda ili kad me iznenade promišljanjem o situaciji za koju sam bila sigurna da je nisu ni primijetili, a kamoli razumjeli. Takve male geste me svaki put podsjete da, unatoč svemu, vide i osjećaju puno više nego što mi ponekad mislimo.

W: Koje su, po Vašem mišljenju, najveće predrasude s kojima se susreću visoko pozicionirane žene i majke u hrvatskom društvu?

Mislim da su najveće predrasude one najtiše one koje se ne izgovaraju naglas, ali ih žene osjete čim zauzmu prostor koji je dugo bio rezerviran za muškarce.

Prva predrasuda je da žena na visokoj poziciji ne može biti jednostavno dobra u svom poslu. Uvijek se traži nešto iza njezina uspjeha — karakter, motivi, privatni život; uvijek se propituje koji je ‘stvarni’ razlog njezina uspjeha. Muškarcima se vjeruje na temelju funkcije, žene se i dalje propituje na temelju osobnosti. To je suština problema.

Druga predrasuda je ta uporna potreba društva da ženama postavlja dodatne ispite. Muškarcima se uspjeh podrazumijeva, dok žene kao da ga moraju neprestano ponovno potvrđivati kroz stručnost i način na koji nose vlastiti uspjeh. I sve to u okruženju u kojem kriteriji nisu uvijek jasni, ali se taj standard podigne onog trenutka kada ga žena ispuni.

Treća predrasuda je da žene moraju stalno balansirati između „previše“ i „premalo“. Muškarcima se snaga priznaje, ženama se odmjerava. To je dvostruki standard kojeg se društvo najsporije odriče.

A najveća ironija? Sve te predrasude su zastarjele, ali i dalje žive jer ih nitko dovoljno glasno ne proziva. Istina je jednostavna: ono što ne osporimo to preživi.
Zato vjerujem da žene trebaju zauzeti prostor koji su svojim radom zaslužile. Mi se borimo drugačije. Tiho, ali uporno, nježno, ali nepokolebljivo. I baš zato mijenjamo svijet sporije nego što bi trebalo, ali brže nego što se očekivalo.

Moram istaknuti kako se u Uredu predsjednika nisam susretala s predrasudama. Radim u okruženju koje ne pravi razliku na temelju spola – važni su stručnost i odgovornost. Predsjednik vrlo jasno zagovara stav da kompetencije, a ne spol, određuju nečiju ulogu, odgovornost i doprinos timu.

W: Kako objašnjavate djeci svoj posao? Što Vas pitaju o Predsjedniku ili ekonomiji?

Mojoj djeci objašnjavam svoj posao onako kako ga i doživljavam kao posao u kojem puno slušam, promišljam i pokušavam stvari učiniti malo boljima nego što jesu. Naravno, njima je to sve pomalo apstraktno, pa često krenem s najjednostavnijim: „radim s brojkama, ljudima i idejama.“

Najmlađu kćer ponekad uhvatim kako sluša sa strane dok pripremam govore, pa me krene oponašati i vrlo iskreno kaže: „Ovo ti je lijepo, ali ovo drugo ti nije baš zanimljivo.“ Djeca su, čini se, najbolji urednici jer nemaju nimalo diplomacije.

Stariji se pak zanimaju za ekonomiju, ali uvijek na svoj način. Njih zanima ono što njih zanima: hoće li nešto biti povoljnije sada ili kasnije i kako funkcioniraju digitalne valute, odnosno jednostavne kupnje i prodaje kriptovaluta. Često mi postave pitanje s pola ozbiljnosti, pola humora, a onda ja pokušavam prevesti ekonomiju u njihov jezik. I obrnuto oni meni prevedu svoje logike, koje su ponekad potpuno genijalne, a ponekad potpuno dječje.
Tinejdžerski feedback je jasan, ogoljeno iskren i zapravo vrlo koristan.

A pitanja o Predsjedniku? To je najšareniji dio. Od „je li on strog?“ do „a što ti on kaže kada nešto nije dobro?“
Ponekad me pitaju i najjednostavnije, najiskrenije stvari, poput: „Kad ćeš se vratiti?“ I baš tu shvatim koliko djeca intuitivno razumiju bit jer njima nije važno što radim, nego kad ću opet biti uz njih i kako se zbog toga osjećam.

Najviše se trudim da ne romantiziram posao, ali ni da ga prikazujem težim nego što jest. Kažem im da radim posao koji volim, da je odgovoran, da zahtijeva puno razmišljanja i odluka, ali i da je sasvim u redu ne razumjeti sve. Dovoljno je da osjete da radim s integritetom.

I iskreno, djeca su često najbolji podsjetnik da, uz sav taj ozbiljan svijet ekonomije i politike, najvažniji dio mog posla ostaje vrlo jednostavan ostati dosljedna i stajati iza onoga što govoriš.

W: Vaša je funkcija visoko eksponirana. Koliko je za Vas važan profesionalan look i kako on utječe na
percepciju u politici?

Profesionalan izgled mi je jako važan, ali ne zato da ostavim dojam nego zato što određena događanja jednostavno imaju svoja pravila odijevanja i svoj protokol. U politici, kao i u diplomaciji, postoje situacije u kojima se poštovanje iskazuje i kroz način odijevanja. Ne zato što je to formalnost bez stvarne svrhe, nego zato što time pokazuješ da razumiješ kontekst, ulogu i ljude s kojima radiš.

Zato iznimno pazim na to što ću odjenuti, ali ne na način koji je nametljiv ili pretjeran. Za mene profesionalan izgled nije natjecanje niti moda radi mode, to je stvar urednosti i dosljednosti. Želim izgledati onako kako radim smireno, fokusirano i s mjerom.

U mojoj dužnosti važno je ne odvlačiti pozornost od sadržaja. Dobar profesionalni izgled ti zapravo omogućava da se poruke čuju jasnije, jer ništa ne smeta, ništa ne „viče“, sve je u skladu s ulogom koju taj dan nosiš. Pritom biram odjeću u kojoj se osjećam sigurno i stabilno, jer stil je dobar onoliko koliko ti dopušta da budeš prisutna, a ne zaokupljena sobom.

Na kraju, vjerujem da odijevanje u politici nije pitanje estetike, nego konteksta. Moda je osobna, ali poruka mora biti javna i u tome je cijela razlika. Svojim izgledom možeš pokazati poštovanje, stabilnost i ozbiljnost, a sve to su poruke koje želim da dopru do ljudi prije nego što išta kažem.

W: Imate li svoju uniformu za uspjeh – omiljene komade ili stil koji Vam daje osjećaj moći i samopouzdanja prije važnih sastanaka?

Imam li svoju uniformu za uspjeh? Rekla bih da imam iako to nikad ne zovem tako. Češće je to tamnija paleta boja jednostavna i nenametljiva. Ponekad, kao i svaka žena, stojim ispred punog ormara odjeće uvjerena da bih baš danas trebala odjenuti nešto odvažnije. I onda, nakon svih pokušaja, opet završim s onim provjerenim tamnim kombinacijama. Valjda zato što u ključnim trenucima biram ono što mi daje jasnu glavu, a ne opterećuje me razmišljanjem o tome kako izgledam.

Istina je da me takvi komadi smire i stave u „radni“ način razmišljanja. Ne odvlače pažnju, daju mi osjećaj profesionalnosti, a ja mogu biti usmjerena na sadržaj. To je valjda, moj tihi ritual ništa dramatično, ali funkcionira.

A najbolji test outfita uvijek je kod kuće. Pred neki program nerijetko pitam djecu: „Kako izgledam?“ I odgovor je najčešće nevino
iskren: „Dosadno pristojna.“

I koliko god me to nasmije, zapravo vrlo dobro opisuje ono čemu težim uredno, jednostavno, primjereno kontekstu i dovoljno nenametljivo i jednostavno da pozornost bude na sadržaju, a ne na garderobi.

W: S obzirom na manjak vremena, možete li s nama podijeliti svoj 5-minutni beauty trik? Koji su kozmetički proizvodi neophodni za majku s minimalnim vremenom, a maksimalnim obvezama?

Pet minuta je realnost mog beauty rutina, ne iznimka. U takvom tempu nemam luksuz dugih priprema, pa mi je najvažnije ono što je brzo, čisto i učinkovito. U tih pet minuta uvijek uguram tri stvari: svježu kožu, uredna kosa i malo boje na licu da izgledam budno čak i kad nisam. I uvijek, ali baš uvijek neka hidratantna krema sa SPF-om.

Koristim laganu njegu, kap korektora za podočnjake ako je noć bila kratka, malo rumenila ili bronzera da vratim život u lice, maskaru i balzam za usne. To je to ništa glamurozno, ništa komplicirano, samo ono što mi daje uredan i svjež izgled u najkraćem mogućem roku.

I mislim da je to najbolji trik koji mogu podijeliti manje je stvarno više. Ako se osjećam dobro u svojoj koži i pet minuta je dovoljno da izgledam spremno za sastanak, program ili trk po djecu.

I zato, kad napokon imam večer samo za sebe s prijateljicama, sa suprugom šminkanje prestaje biti utrka i postaje mali ritual. A moj najbolji beauty-savjet, onaj koji me uvijek iznova iznenadi koliko djeluje? San. Najobičniji, ali najmoćniji.

W: Preferirate li domaće modne dizajnere i postoji li nešto što nikada ne biste obukli za odlazak na Pantovčak?

Ne vodim se time je li nešto domaće ili strano gledam promišljenost i karakter komada. A naši domaći dizajneri u tome imaju stvarno jaku scenu. Na Pantovčak sigurno ne bih došla u nečemu što je previše upadljivo ili modno „glasno“. Taj prostor traži određenu mjeru, poštovanje i ozbiljnost, pa sve što je pretjerano naglašeno jednostavno nije moj izbor. Moda može biti osobna, ali u takvim prilikama ona mora biti i suptilna.

W: Kako se Vaš stil odijevanja i njege promijenio od trenutka kada ste postale majka četvero djece i kako se nosite s pritiskom da uvijek trebate izgledati savršeno?

Otkad sam postala majka četvero djece, moj se stil odijevanja i njege prirodno prilagodio tempu života postao je brži, jednostavniji i praktičniji. Ali ono što se nije promijenilo jest činjenica da se volim urediti i volim biti lijepo obučena. Moda je i dalje moj mali prostor kreativnosti, samo što ga danas biram kroz funkcionalnost. Volim se osjećati sređeno, ali u komadima koji prate moj ritam, a ne ga usporavaju.

Iskreno, najranjivije izgledam ujutro dok djecu vozim u školu. To su oni trenuci kad život ide brže od mene, djeca traže svoje stvari, voditelj na radiju govori da je gužva baš na putu koji mene čeka, a ja se spremim brže nego što aparat za kavu ugrije vodu. Tada sam i najrealnija, najnesređenija i vjerojatno najbliže istini kakva žena stvarno jest prije nego što odradi pola obaveza. I mislim da je u toj realnosti zapravo najviše ljepote.

A pritisak da uvijek izgledaš savršeno? Mislim da ga osjeća svaka žena, pogotovo ona koja nosi puno uloga.
Naučila sam ga prihvatiti kao vanjski šum, nešto što ne govori o meni, nego o tuđim očekivanjima. Ono što mogu i što biram jest izgledati profesionalno kad treba i opušteno kad god to mogu. Savršenstvo mi nikad nije bio cilj, autentičnost jest.

W: S obzirom na zahtjevan posao i četvero djece, koliko Vam je važno pronaći vrijeme samo za sebe? Koji je Vaš omiljeni način opuštanja i punjenja baterija?

Vrijeme za sebe postoji samo ga je ponekad teško pronaći između obveza koje se stalno smjenjuju i guraju jedna drugu. Ne volim govoriti da ga nemam, jer mislim da svi imamo svoje male džepove vremena, pitanje je samo kada ih uspijemo uhvatiti. U mom slučaju to su kratki trenutci koji se dogode negdje između posla, djece i ritma kuće.

U posljednje vrijeme to vrijeme koristim i za nešto što mi puno znači – privodim kraju svoj doktorski studij na Pravnom fakultetu, što mi je ogroman izazov, ali i zadovoljstvo. Volim i čitati, to je moj najbrži bijeg i najbrža regeneracija. Netko uživa u romanima, a ja često pronađem mir u pravnim rješenjima i analizama. Ta jasnoća i urednost uvijek me nekako poslože. A otkrila sam i jednu aplikaciju koja mi omogućava da nastavim učiti francuski, jezik koji volim još od osnovne škole, kada sam ga prvi put učila.

To mi je postao mali dnevni ritual koji me veseli više nego što bi se očekivalo od jednog tako malog alata. I iskreno, ponekad je i sasvim obična vožnja autom nakon posla moj jedini „reset“.

W: Kako izgleda kuhanje u Vašem domu? Jeste li Vi zaduženi za kuhanje i imate li neki brzi, omiljeni recept koji Vam spašava tjedne večere?

Kuhanje u našem domu je posebna disciplina i iskreno, ponekad imam osjećaj da vodim mali obiteljski restoran. Puno kuham i zapravo uživam u tome. Volim isprobavati nove recepte, istraživati okuse i unaprijediti nešto što sam već radila stotinu puta. Kuhinja mi je često i terapija i kreativni prostor, onaj dio dana u kojem se sve malo uspori.

Ali realnost kućnog jelovnika s četvero djece je vrlo prizemna. Dok ja maštam o gastronomskim kreacijama dostojnim Michelinovih jelovnika, njima je sasvim dovoljno tri do četiri provjerenih favorita s kojima se onda vrtimo u krug. Ponekad se osjećam kao da radim degustacijski meni kojeg nitko ne želi degustirati.

Svejedno, kuhanje mi je važno. To je naš trenutak okupljanja i jedina faza dana u kojoj mogu nešto stvoriti relativno brzo, a da rezultat vidim odmah po reakcijama djece, koje su uvijek direktne. Ima dana kada jedva pronađem vrijeme za pristojnu večeru, ali i dana kada me kuhanje potpuno opusti.

A brzi recept koji spašava tjedan? Iskreno rečeno sve što se može napraviti u jednoj tavi i sve što mogu servirati za manje od pola sata. To su naši mali kućni klasici. Ali kad god uspijem ubaciti nešto novo i proći bez pobune, osjećam se kao da sam položila mali kulinarski ispit.

W: Koliko često uspijete otputovati privatno? Kada birate destinaciju, fokusirate li se na obiteljska putovanja ili Vam je ponekad potreban bijeg u neki mirni kutak, tihu destinaciju?

Privatnih putovanja nema onoliko koliko bih voljela, ali kada se konačno dogode, za nas su pravi mali reset. I moram priznati — najveće zasluge za to idu mom suprugu. On je naš glavni “putni strateg”: od biranja destinacije, preko planiranja rute do onih malih iznenađenja zbog kojih svaki put otputujemo malo dalje nego što smo očekivali. Njegova putovanja uvijek su najpromišljenija, najzanimljivija i, naravno, najljepša.

A moja organizacija? Reći ću samo ovo: često završimo tako da odmah po dolasku mijenjamo hotel. Idealiziram fotografije s interneta, a stvarnost nekad ispadne mrvicu manje “instagramska” nego u mojoj glavi. No dobro — svatko ima svoj talent.

Kad putujemo kao obitelj, uvijek iznova otkrijemo koliko su naša djeca zapravo zabavna, domišljata i puno samostalnija nego što mi se čini dok smo doma u našem uhodanom ritmu. U nekoj novoj zemlji mene zna uloviti mali “što ako?” trenutak da se ne izgube, da nešto ne skrene krivo, a onda me oni potpuno razoružaju time kako se snalaze, kako preuzmu inicijativu i koliko hrabro ulaze u sve novo. I to mi je možda najljepši dio putovanja – vidjeti ih kakvima stvarno jesu kad im dam malo prostora.

W: Kava s prijateljicama je često terapija za svaku majku. Koliko uspijevate održavati ta prijateljstva i kako izgledaju ti dragocjeni trenuci izvan protokola?

Tih nekoliko minuta uz kavu često mi izgleda kao mali “city break” usred radnog dana. Dovoljno je i sat vremena da resetiram misli, napunim baterije i podsjetim se koliko je važno imati svoj krug žena koje te razumiju i prije nego što išta kažeš.

To su trenuci kada se smijemo glasnije nego što bi bilo pristojno u uredu, kad pričamo bez onog majčinskog popisa i zadataka koji nas inače stalno prati. A teme? Od visoke politike (čitaj: šminka, moda i male lekcije braka) do ozbiljnog analiziranja tko je koju kremu otkrio ili koji trend se opet vraća.

Ima nešto posebno u toj ženskoj energiji kao da na trenutak živimo svoj francuski chic, bez žurbe, bez očekivanja i uz cappuccino koji sve učini mekšim.

W: Smatrate li da je za poslovni uspjeh ključno imati jaku mrežu podrške – kako u obitelji, tako i među
prijateljima?

Apsolutno. Mreža podrške je temeljni element kako za profesionalni, tako i za osobni uspjeh. Obitelj mi je prvi i najvažniji oslonac: djeca, suprug i moji roditelji. Svi igraju svoju ulogu u tome da moj posao i obaveze kod kuće funkcioniraju. Bez njih bi bilo gotovo nemoguće održavati ritam i fokus koji zahtijeva moj posao.

I prijateljice su neprocjenjive. One su tu da zajedno podijelimo sve od ozbiljnih savjeta do smiješnih svakodnevnih zgoda ili jednostavno da prokomentiramo po ne znam koji put iste situacije koje nas frustriraju.
Zaista vjerujem da je uspjeh uvijek rezultat kombinacije vlastitog rada i snažne, stabilne mreže ljudi koji te podržavaju. Oni čine razliku između osjećaja da se borite sami i osjećaja da zajedno idete dok je uz vas netko tko vam daje oslonac.

Imate li poruku za druge „Wish mame“– žene koje sanjaju o uspješnoj karijeri, ali ih brinu majčinske obveze? Što biste im savjetovali?

Drage „Wish mame“, svaka vaša ambicija, svaka želja da ostvarite sebe, vaše snove i profesionalne ciljeve ima pravo postojati. I to nije jalovo naprotiv, to je vrijedno, hrabro i važno.

Bit će dana kad ćete posrnuti i dana kad ćete blistati i oboje je jednako dio vašeg puta. Dajte si pravo na grešku, na umor, na nerede, ali i na snove. Ono jednako važno – pitajte za pomoć kad treba, jer podrška je snaga, ne slabost.
Majčinstvo i karijera ne traže savršenstvo, nego hrabrost da priznamo da radimo najbolje što možemo. I ne morate biti sve svima, samo budite dovoljno svoje da vas prepoznaju i dovoljno hrabre da vas prate.

Život ne daje upute, ali ima hrabre žene koje ih pišu same. I zato ne čekajte savršen trenutak. Vi ste trenutak. A sve ostalo je samo organizacija.

Intervju: Diana Mikloš, glavna urednica