Njene izvrsne metode sada se primjenjuju u cijelom svijetu, od najcjenjenijih muzeja i prestižnih galerija do iznimno važnih svjetskih institucija.

Obrazovanje je svakako važna odrednica svačijeg života, mada nas ono ne može samo za sebe poboljšati, emotivno uzdignuti ili društveno osvijestiti, ako svojim odgojem i ponašanjem kroz život ne stvaramo pozitivan ljudski kapital koji definira, opisuje svakoga od nas.

Nataša Jovičić stvorila je zavidan ljudski kapital koji je određuje i čini jedinstvenom, kako u njenom zahtjevnom poslovnom dijelu života tako i u onom prirodnom, ljudskom, emotivnom.

Nataša Jovičić obrazovnje je stjecala kroz studiranje i magisterij na Columbia College Chicago u SAD-u te kao kandidatkinja za doktorat na odjelu za interdisciplinarnu znanost i umjetnost na Union University, Ohio.

Svakako treba istaći i njeno prijašnje, izuzetno osjetljivo, radno mjesto ravnateljice Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, što je ovu intelektualku i snažnu ženu, koja se cijeli život zalaže za poštivanje ljudskih prava, prava žena, djece i mladih, potaklo da bude jedna od inicijatora ideje oko stvaranja nagrađivanog hrvatskog filma “Dnevnik Diane Budisavljević”, redateljice Dane Budisavljević.

Uz nastavak svoje karijere, usko vezane za kulturu i umjetnost, Natašino prijateljstvo sa slijepim prijateljem Ivicom Bagarić odvela ju je u zanimanje za život slijepih, za njihovo kretanje uz pomoć štapa ili psa vodiča, potaklo je na proučavanje Brailleovog pisma.

Nova životna saznanja izmijenila su njenu percepciju, koja je dotada bila ograničena i kako Nataša kaže: “na vjerovanje da je ONO što vidim upravo TO što vidim.
Projektu sam pristupila iz znatiželje, ali vođena istinskom željom da pomognem slijepom prijatelju doživjeti umjetničko djelo slikarstva.
Skulpturu slijepa osoba može opipati, osjetiti oblike, ali kako” dodirnuti” sliku?”

W: Kako je uopće došlo do ideje da se vizualni osjet pretvori u taktilni?

S mojim prijateljem Ivicom Bagarić, danas je on magistar psihologije, provodila sam dosta vremena razgovarajući o slikama. U takvim razgovorima uvijek je bilo potrebno cjelinu nekog događaja ili slike opisivati s puno detalja. Tako je razgovor s njime često bio sličan satu anatomije.

Prijelomni trenutak za mene bio je kad je Ivica rekao: “Sve bih dao da vidim Mona Lisu.”

Tada se u meni javila želja da svoj poziv povjesničarke umjetnosti usmjerim u pravcu traženja odgovora na Ivičino čudesno pitanje. Potraga do rješenja kakvo je danas moguće vidjeti na izložbama i u nedavno objavljenoj knjizi Povijest umetnosti za slijepe i slabovidne osobe, trajala je više od deset godina.

W: Provođenje ideje, koje nitko do tada nije imao, moralo je biti puno izazova i nepoznanica?

Kako bih se što više približila načinu na koji slijepe osobe promatraju svijet, morala sam savladati novu semantiku i naratologiju.
Slijepe osobe imaju drugačiju predodžbu o stvarima, pojavama i prostoru oko sebe, pa drugačije doživljavaju i umjetnička djela. U međuprostoru ta dva iskustva, morala sam postati videća osoba koja je slijepa.

Posjetila sam galerije koje nude likovne sadržaje za slijepe: taktilnu galeriju Louvre u Parizu, Tate Modern, British Museum i Victoria i Albert Museum u Londonu, Ritthmayer institut u Trstu, Moma u New Yorku itd…, u kojima se likovno djelo najčešće interpretira uz pomoć tehnike reljefa.
Unatoč tim saznanjima moja je želja bila ostati u ishodišnom mediju, mediju slikarstva – crteža na papiru. U plohi.

Shvatila sam da “slika slike” mora biti taktilni dijagram, kakve sam poznavala od ranije. Geografske karte, slikovnice za djecu, matematički grafikoni otiskuju se kao taktilni dijagrami koji služe za podučavanje. Crteži se pretvaraju u taktilne dijagrame uz pomoć stroja koji od crnih elemenata otisnutih na papiru izrađuje ispupčenja.

Proces izrade prati slijepa osoba, koja provjerava jesu li dijagrami dovoljno čitljivi. Ako su izbočenja preniska, slijepa osoba ih ne osjeća, a ako su previsoka, smetaju dodiru i prsti ne mogu niti taj trag dešifrirati.

W: Put do realizacije nije bio jednosmjeran?

Odlučila sam za početak odabrati meni najdražu sliku hrvatske moderne umjetnosti, Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića. Analizirala sam tu sliku vrlo detaljno — opisala sam kompoziciju, sve elemente forme, liniju, plohu i detalje u slici. Imala sam na umu da se obraćam slijepoj osobi, pa sam u slici tražila detalje za koje sam držala da ih trebala “povećati”. Znamo da detalji čine cjelinu i da njihovim opisivanjem dolazimo do razumijevanja cjeline slike.

Do takve interpretacije mora se doći zajednički, na temelju timskog rada slijepe i videće osobe. Kada je slika bila ispričana, molila sam mog prijatelja koji je slijep da odigra tekst, da sjedne onako kako Kraljević to čini u slici. Tek kada je prema opisu slike, Ivica to točno učinio, znala da smo na pravom putu.

Sad je bilo potrebno opis pretočiti u “sliku slike” – taktilni dijagram. Prema mojoj analizi i reprodukciji originala, povjesničarka umjetnosti i vrsna crtačica Zrinka Ostović, izradila je crtež koji opisuje kompoziciju, liniju, plohu i formu.
No ubrzo smo ustanovili da jedan crtež nije dovoljan za potpuno razumijevanje slike, nego da treba, kao u filmu, zumirati važne detalje i njih pokazati u zasebnim taktilnim dijagramima.

Slobodni radikali se stalno prirodno stvaraju u našem tijelu i prirodno neutraliziraju, no problem nastaje kada se stvaraju većom brzinom nego što ih organizam stigne neutralizirati.
Tada dolazi do propadanja stanica i razvoja bolesti.

Slobodni radikali koji nastaju kao nusproizvod metabolizma, napadaju stanice našeg tijela i uzrokuju njihovo uništavanje.
Protiv slobodnih radikala najvažniju ulogu imaju antioksidansi, zaštitnici zdravlja i ljepote.

Što su i kako nastaju slobodni radikali?

Slobodni radikali u našem organizmu nastaju svakodnevno, uslijed procesa oksidacije u kojem iz organskih spojeva (hrane) nastaje energija koja nam je neophodna za život.

U procesima oksidacije glavnu ulogu ima kisik

Iako nam je neophodan za život, u povećenoj koncentraciji kisik u tkivima i organima može djelovati toksično. Naime, kisik ima svojstvo stvaranja reaktivnih kisikovih vrsta odnosno slobodnih radikala.

Slobodni radikali su molekule kisikovih spojeva s jednim ili više nesparenih (slobodnih) elektrona u svojoj vanjskoj ljusci, koji se nastoje što prije povezati u stabilniji spoj na način da „oduzmu“ elektron nekom drugom spoju.

Elektrone često „oduzimaju“ bjelančevinama, lipidima i ugljikohidratima koji izgrađuju stanice u našem tijelu i tako pokreću štetnu reakciju koja se naziva oksidativni stres.

Na taj način stanice gube svoj integritet i postaju oštećene ili potpuno nefunkcionalne.
Slobodni radikali često se vežu čak i na naš genetski materijal (DNA molekule), čime uzrokuju teška oštećenja stanica.

Antioksidansi – spasitelji od slobodnih radikala

Antioksidansi su molekule koje mogu spriječiti oksidaciju drugih molekula, drugim riječima oni doniraju jedan ili više elektrona slobodnom radikalu, čime ga stabiliziraju i sprječavaju pokretanje oksidativnog stresa koji uzrokuje oštećenje stanica.

Uloga antioksidansa je trostruka:

> Onemogućuju stvaranje novih slobodnih radikala
> Neutraliziraju već nastale slobodne radikale
> Popravljaju oštećenja na stanici nastala djelovanje slobodnih radikala

Antioksidansi dokazano usporavaju starenje, snizuju količinu kolesterola, štite srce i krvne žile, smanjuju rizik od nastanka raka…

SAZNAJTE SVE O PRIRODNIM IZVORIMA ANTIKOSIDANATA