Razgovarali smo s cijenjenim hrvatskim skladateljom i dirigentom, Tomislavom Fačinijem.
Maestro Tomislav Fačini, dirigent i skladatelj, završio je dirigiranje 1996. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao svoje vještine u europskim gradovima, Milanu i Karlsruheu.
1996. godine bio je ovjenčan Rektorovom nagradom, te osvojio drugu nagradu i posebnu nagradu na Međunarodnom natjecanju dirigenata Antonio Pedrotti u Trentu (Italija).
Sudjeluje na svim većim festivalima koji se održavaju u Hrvatskoj, a neki od njih su: Dubrovačke ljetne igre, Osorske večeri, Festival sv. Marka, Festival Paško ljeto, Zagrebački ljetni festival, Varaždinske barokne večeri, Rovinjski ljetni festival, Međunarodna glazbena tribina u Puli, Vukovarski festival i mnogim drugim.
Kojim umjetnicima se divi te kada je bio njegov veliki proboj na scenu, pročitajte u nastavku.
W: Kada ste se počeli baviti glazbom i koji je to bio trenutak kada ste otkrili svoju pravu strast?
Glazbom sam se počeo baviti odmalena, zapravo se radilo o prirodnom slijedu događaja- budući da su mi s majčine strane svi bili glazbenici. Međutim, u djetinjstvu sam maštao o posve drugačijim pozivima- arheologija i slastičarstvo… Što se instrumenata tiče, počeo sam s violinom, ali mi se nikako nisu sviđali falševi (inače neizostavna realnost svih učenika gudačkih instrumenata, a na žalost i ponekih izučenih muzičara), pa sam se prebacio na klavir, koji je po tom pitanju daleko konkretniji. Kad mi je, negdje tijekom srednje škole ozbiljnije krenulo, pospremio sam latinsku i grčku vježbenicu i zaplovio glazbenim meandrima u potpunosti.
Moje su strasti međutim još uvijek raznovrsne, od planinarenja, kuhanja, uradi-sam pothvata, jezika i literature.. pa i u glazbi težim raznovrsnosti i univerzalnosti.
W: Kada je bio Vaš veliki proboj na sceni? Koji Vas je trenutak doveo do pozicije na kojoj ste danas?
Nije baš svaki odjek u javnosti realna slika istinskog uspjeha i postignuća. Više je pomaka i pravih pobjeda prošlo u intimnijoj, komornoj atmosferi. Bilo je doduše tu trenutaka, kao što su međunarodna natjecanja, operne premijere, zapaženi koncerti.. . no, osobno najoštrije sam sebe kritiziram (čini mi se) i najviše volim kad se sretno spoje duboko i sadržajno upoznavanje nekog djela, uspjeh u komuniciranju tih spoznaja s kolegama i zajednički užitak (koliko je već to s puno ljudi moguće) i glazbenika i publike kao konačni rezultat života s nekim djelom. Što se tiče nekih mojih položaja, uvjeren sam da bi netko politički spretniji odavno, a i puno bolje kapitalizirao svoje znanje, talente i iskustvo.
W: Koje vještine treba imati vrhunski dirigent te kako se on postaje?
Poznata je uzrečica da se dirigentom ne postaje, nego rađa.
Ne znam u kojoj je to mjeri floskula; moguće je to reći za brojna zanimanja, a opet, mistična aura dirigentskog poziva doista počiva na nekoliko iznimnih osobina od kojih je velik broj naoko prirodnih talenata: sluh, osjećaj za ritam i tempo, velike cjeline, dramatiku, koloristička imaginacija, sposobnost prenošenja energije i uvjerenja, elan..
Uz to, svi oni dirigenti koji stvarno jesu vrhunski, posjeduju jako širok spektar znanja i interesa. Međutim, vidio sam i ljude za koje se činilo da imaju prilično skromne sposobnosti, ali danas su jako daleko došli. Posljedica je to njihove odlučnosti, upornosti i posvećenosti, osobine koje, ako su iskrene, razvijaju čovjeka i glazbenika u nevjerojatnim pravcima i amplitudama.
Danas je međutim i glazbena (klasična) scena postala dosta sirovo tržište, pa je teško reći što je vrhunski.. previše je svega, trebalo bi vam cijelo radno vrijeme da dokučite tko je vrhunski, a tko-poput većih- dobro prodaje priču, uz snalažljivost i usredotočenost na samopromociju.
W: Da li postoji vise dužina dirigentskih štapića te koji su najbolje kvalitete? Gdje se oni proizvode i koji su Vama dirigentski štapići najbolji? Da li možda posjedujete neki posebno odrađen samo za Vas?
Morat ću Vas razočarati kratkim citatom: „..a u ruke Mandušića Vuka svaka puška biće ubojita“.
Imam jedan štapić koji je za sebe dao izraditi moj djed, ali taj stoji u vitrini, iz pijeteta i straha da se ne slomi. Dobar je štapić lagan, balansiran tako, da kad ga se primi odaje dojam kao da vuče ruku prema gore, čvrst..otprilike kako to piše i u Harryju Potteru. Ali može se i golim rukama!
W: Kako čuvate partiture ili da li se posebno vežete za neke?
Imam pun ormar partitura, naslijeđenih od mog spomenutog djeda Josipa Vrhovskog, i jedan lijep broj koje su mi poklonili maestro Kranjčević i maestro Horvat. Neki dan mi je susjeda, koja nije glazbenica, poklonila partituru Beethovenove Misse solemnis iz svoje knjižnice! Kupio sam ih i sam lijep broj, a najradije ih čuvam u glavi. Kopije, koje su koji put neizbježne, ne čuvam, uglavnom završe kao potpala roštilja.
W: Budući da na sceni stojite tijekom cijele izvedbe i tijelo Vam je cijelo vrijeme u pokretu što sve činite kako biste ostali u dobroj kondiciji? Da li postoje neke profesionalne boljke kod dirigenta i koje su to? Što biste savjetovali budućim dirigentima kada je tako nešto u pitanju?
Ako nema izvan glazbenih grčeva (strah, neizvjesnost, nesigurnost, loša komunikacija i sl.), koje bi mogle dovesti do ukočenja vrata i leđa, dirigiranje je zdrav posao, koji sam održava tijelo čilim, a i duh pronicavim. Doduše, ako je netko prežestok u kretnjama, može dobiti teniski lakat, ako nikad ne nauči partituru kako treba, onda mu se iskrivi vrat od buljenja u note, ako je na probi nered može ostati bez glasa, ako vodi probe zbora stojećki s klavira, vodu u koljenu ili išijas..
W: Kada vježbate s izvođačima, koji im savjet dajete, a kako bi bili što bolji kod svoje izvedbe?
Krajnji je cilj dirigenta probuditi ono najbolje u izvođačima. To se postiže na brojne načine, a ovisi o psihi suradnika. Tu su presudni pojmovi kolektivitet, i njemu svojstvena nužnost jednostavnog i upečatljivog obraćanja, kao i zanimljivost u nastupu. Mislim da glazbenici najviše mrze mlaćenje prazne slame, dosadu i nesposobnost dirigenta da s probe ili koncerta ukloni taloge sive svakodnevice.
W: Kao dirigent, kako privlačite slušatelje da se što više približe glazbi?
Jedno od osnovnih svojstava dobre glazbe je između ostalog njena mogućnost komunikacije na različitim razinama. Usporedio bih to s parabolama iz Evanđelja- one nude za svakoga jasnu poantu, bez obzira na intelektualnu razinu. Prema tome, jasno i bistro čitanje glazbe, bez da joj se staje na put tehničkim nemuštostima, živ odnos i bliskost izvođača s emocionalnim i idejnim svijetom skladatelja, garantiraju maksimalan učinak kod publike.
W: Koji su neki od Vaših omiljenih projekata i prostora u kojim ste do sada radili?
Na to mi je teško odgovoriti. Što se prostora tiče, gotovo svaki prostor je za neku vrst glazbe dobar. Šteta je samo kad se proctor i program ili tip sastava ne poklope.. Recimo, Monteverdijevi madrigali, kao komorna glazba pisana za srednje velike i srednje zvonke prostore odlično se snalazi u MUO, dok bi se u Katedrali sve pretvorilo u kašu; s druge strane, Katedrala nam je pružila nezaboravan zvuk u Allegrijevom Miserere (postoji snimka na YouTube-u). Također, s nelagodom pamtim zvuk Zagrebačke filharmonije u jednom teatru sagrađenom osamdesetih, kojeg sada neću navoditi, naspram idealnog, preglednog, gipkog i moćnog zvuka u Lisinskom.
Projekti koji su mi se posebno urezali u pamćenje.. Beethovenova „Pastoralna „simfonija u Dubrovniku, Puccinijev „Gianni Schicchi“ u Zagrebu, nekoliko koncerata glazbe 20. stoljeća s komornim sastavom Orkestra HV u Preporodnoj dvorani, dva koncerta s Varaždinskim komornim orkestrom, jedna Mendelssohnova „Škotska“ simfonija s Filharmonijom, koncerti ciklusa „Triade“ s Antiphonusom u MUO.
W: Da li ste kreativni na još nekom planu, kako usklađujete svoj skladateljski dio posla?
Nastojim, odnosno čini mi se da griješim dušu kad se dogodi da bilo koji, pa i najuobičajeniji djelić dana “odradim” bez kreativnosti. Mislim da je bez veze živjeti bez sadržaja, bez oplemenjivanja i najjednostavnijih sitnica. To se jednostavno ne isplati. Naravno, nije to uvijek lako, ali je još teže živjeti dosadno. Kultura se smatra jednim civilizacijskim dosegom korištenja slobodnog vremena, ali vidimo da i to vrijeme pada u blato i postaje umjesto nagrade sramota čovjeku i čovječanstvu, ako se život u cjelini i svakom djeliću ne njeguje. Od vokabulara, preko odnosa s drugima, stola-umjetnost tu dolazi kao logičan nastavak i nadgradnja. Izloženi smo međutim sustavnom i sramotnom srozavanju kvalitete života, a pod tim uopće ne podrazumijevam komfor i imućnost. Životinje su u svojoj egzistenciji savršene, a čovjek koji je nenjegovan pada puno niže od toga..ravno u glib.
Skladanjem sam se pozabavio neveliko puta, i ubrzo shvatio zašto ima tako malo dobrih skladbi danas- za desetak minuta glazbe valja odvojiti samog sebe svojoj svakodnevici i bližnjima danima, ustegnuti se od uobičajenog života, očistiti se od nebrojenih vanjskih podražaja, tuđih iskustava (svijet je postao upravo zbog pasivnih iskustava tako umoran i blaziran), pronaći svoju rezonancu i, na kraju, tehnički prenijeti ono što si upecao u traženi medij.
Još k tome, sjetimo se na primjer Thomasa Manna, koji je svakog dana pisao dvokratno, gotovo birokratski.. to je, naime ozbiljan posao. A u našem žanru, od toga se teško može i živjeti. Međutim, rezultat i zrenje koje iz skladanja pristiže ne da se lako usporediti ni s čim. Blažena vremena u kojima su skladatelj, teoretičar i izvođač bili jedna osoba.
W: Kojim se umjetnicima najviše divite?
Ne mogu reći da se bilo kome divim. Zahvalan sam mnogima na ljepotama koje su mi podarili. Ali mnogo puta, iza prekrasnih umjetnika stoje gadne i oštećene osobe, nevjerojatno.. Što se dirigenata tiče, najviše me oduševio u živo Georges Pretre. Pod njegovim sam vodstvom čuo prekrasno živu glazbu, vidio toplu i spontanu komunikaciju s orkestrom, razumio djela koja su mi do tada uvijek ostajala nedohvatljivim.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: uz dopuštenje Tomislava Fačinia
