Poznato lice HTV-a, Ljiljana Vinković, u intervjuu za Wish.hr otkriva tajne svoga uspjeha.
Šarmantna i uvijek nasmiješena urednica i voditeljica HRT-a Ljiljana Vinković radi punom snagom. Bivši hrvatski diplomat-konzulica za kulturu, medije i informiranje u SAD-u, te konzulica za gospodarske poslove u Kanadi, danas je ponovno na HRT-u, kao urednica i TV voditeljica.
Njezin san iz djetinjstva da postane voditeljica na malim TV ekranima se ostvarila prije 17 i više godina, te smo je tako mogli gledati u različitim emisijama kao što su “Dugo toplo ljeto”, “Euromagazin”, ali i najpoznatijim hrvatskim glazbenim festivalima kao što je “Dora”.
Koji su joj uzori bili u prošlosti a koji danas te po čemu je grad New York toliko poseban, pročitajte u nastavku.
W: Poznato ste lice HTV-a, dugogodišnja ste voditeljica i urednica odličnih emisija. Pamtimo vas po „Dugom toplom ljetu“, „Svircima“, “Ljeto u gradu“, „Euromagazin“, „Svakodnevnica“ i gotovo svim hrvatskim festivalima: „Vinkovačke jeseni“, „Požeški festival“, „Brod-Fest“, „Đakovački vezovi“ te festival zabavne glazbe „Dora“…. Također ste se „okusili“ u diplomaciji? Možete li nam ukratko reći kako ste krenuli u ovaj posao, što je odredilo Vaš put?
Kao djevojčica maštala sam biti voditeljicom na televiziji. Vječno sam smišljala nekakve glazbene projekte; imala sam svoj vlastiti „San Remo Festival“ čije su zvijezde (mojih 7 lutaka, od kojih je svaka imala porijeklo neke druge zemlje) pjevale na različitim jezicima, naravno dječjim izmišljenim, ali zvučno ili po sluhu sličnima originalima. Mamini i tatini gosti su morali slušati promjene moga glasa, jer naravno svaka je lutka morala drukčije zvučati…
Moji su prvi idoli bili Nenad Fabijanić u emisiji „Zdravo mladi“ i Mira Adanja Polak, koja je iz svijeta donosila takve intervjue i reportaže, koje niti danas neki ne mogu zaboraviti. Poslije su ta mjesta zauzeli Peter Jennings i Barbara Walters.
Moja mi je mama, koja je glazbenik po struci, dala moj prvi instrument, prve glazbene lekcije, vjerojatno i prenijela svu svoju glazbenu ljubav na mene… A kako mi je „na nesreću“ bila i službeno prva profesorica, tako sam dobila i prvi voditeljski posao u školi, upravo zahvaljujući njoj. Jer nisam ja samo pjevala, već i puno brbljala…dakle bila sam govornik od malih nogu.
Moj tata je ipak bio presudan u mojoj karijeri; govorio je da sam njegov mali diplomat, a želja mu je bila da jednog dana budem ozbiljan govornik. I tako kad je moj otac naglo umro, ja sam već imala jednu godinu Zagrebačke Muzičke akademije iza sebe, ali to me nije omelo da ne upišem i studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
W: Što je najveće iznenađenje na koje ste naišli kada ste odlučili raditi ovaj posao? Jeli nešto na što ste naišli bilo puno teže nego što ste očekivali?
Sve je bilo teže nego sam očekivala. Ali nikada se nisam bojala učiti od drugih. Uvijek sam poštivala starije, jer sam tako odgojena, uvijek sam poštivala hijerarhiju, uvijek sam prihvaćala sve lekcije u životu i sve mentore koji su me naučili poslu.
Izuzetno sam zahvalna svim mojim mentorima na Hrvatskom radiju i Hrvatskoj televiziji, službi fonetičara HRT-a, jer bez njih moj govor ne bi bio tako besprijekoran.
Dapače, i dan-danas ja ne izlazim pred TV kamere, a niti pozornice izvan HRT-a da se prethodno ne konzultiram s njima. To na žalost nije baš slučaj sa svima na televiziji, ali zato to gledatelji znaju prepoznati. U svoj posao, i jedan i drugi, stalno dakle ulažem, stalno pohađam neke stručne radionice, a evo npr. prošle sam se godine odlučila učiti još jedan jezik; odluka je pala na španjolski. Tko zna gdje će me to odvesti!?
W: Koja je najveća zabluda koju ljudi imaju o ovom poslu?
Slava! To u Hrvatskoj ne postoji!
Ali postoji nešto što nije lako sačuvati, a to je privatnost. O tome sami odlučujete. Nikada neću zaboraviti kad sam počinjala na Hrvatskoj televiziji, pokojna mi je Helga, a i moja prva šefica Vesna Spinčić govorila o tome da se te odluke donose već prvoga dana. I da budem jako oprezna u odabiru. Imale su potpuno pravo.
W: Koji su Vaše Top tri najdraže televizijske emisije i zašto?
Američka emisija „Saturday night live“, zbog aktualnosti, humora i zabave, Belgijska emisija „Swing Palaise“, koja je nekoć bila najpopularnija glazbena emisija u Europi, naime i neke su ju druge televizije prenosile kao npr. Švedska. Također i još jedna američka „The studs“, zbog popularnosti, gledanosti; to je naime jedan od prvih projekata od kojih su kasnije nastajali reality show-ovi u
SAD-u!
W: Tri Top knjige s kojima ste se oduševili?
1.Niccolo Machiavelli “Vladar”
2. Mirjana Krizmanić “Tkanje života” i sve njene knjige
i ovo ljeto sam uživala čitajući Michaela Lewisa i “Liar’s Poker”
W: Za koji biste projekt najviše željeli dobiti upit?
Glazbeni kviz s dozom dobrog humora.
W: Kada biste mogli upoznati nekog televizijskog urednika koji bi to bio i zašto?
Kao mlada televizijska voditeljica sanjala sam upoznati najboljeg američkog voditelja Petera Jenningsa. Premda sam svoja prva televizijska iskustva stjecala baš i upravo na američkom ABC-ju, nisam ga upoznala u Americi, nego u Zagrebačkom hotelu „Esplanade“ za vrijeme rata u Hrvatskoj. Bila sam izuzetno ponosna i sretna. To je bila još jedna potvrda u mom životu da se snovi otvaraju ako ih jako, jako želiš.
W: Puno ste putovali i živjeli i inozemstvu. Što biste izdvojili kao prednosti i mane diplomatskog života? Koji Vam je grad ili država ostala u posebno lijepom sjećanju i zašto?
New York, New York i opet New York!
Jer to nije samo grad. New York je nešto posebno… Tko nije živio u njemu, ne zna što to znači. Prolaznici teško mogu suditi o bilo kojem gradu, pogotovo zemlji. To kažem jer često čujem negativne stavove o Americi i životu na tom kontinentu. Iz iskustva vam mogu reći da mi je bilo grozno prvih nekoliko mjeseci kako u New Yorku, pa tako i u Denveru, dok nisam „ušla u život“ tih gradova. To treba osjetiti, pa tek onda suditi…
A što se tiče New Yorka, to je prije svega grad izazova, grad strahovite energije, to je grad ambicija i ambicioznih ljudi koji u takvoj strci natjecanja, ne mogu pokazati ili dati ništa do ono najbolje.
Kao diplomatski predstavnik za kulturu, medije i informiranje, vidjela sam i doživjela ono najljepše u glazbi, glumi, likovnoj umjetnosti; ali sam i pokazala ono naše najbolje. Bio je to doista izuzetan izazov u mom životu.
Ponosna sam što sam sudjelovala u promociji hrvatske kulture u najzahtjevnijem gradu na svijetu gdje je konkurencija nemjerljiva.
New York je bio pravi izazov i moj je profesionalni ponos. Sudjelovati u organizaciji otvaranja najljepše galerije i to hrvatske umjetnice Ane Tzarev u srcu Manhattana na 57 ulici između 5. i 6. Avenije, odraditi koncerte Boska Petrovica, Matije Dedića na Columbus Circle-u, Olivera Dragojevića u Carnegie Hallu, promovirati najljepšu hrvatsku pisanicu koju smo jedva dopremili preko bare i to na sam blagdan Uskrsa u poznatoj Ginna Galeriji na najprestižnijoj lokaciji zapadnog djela Manhattana i Central Parka, biti djelićem doprinosa uspjeha brojnih likovnih umjetnika, nije mala stvar.
W: Puno se ljudi na TV postajama boji da će izgubiti svoja radna mjesta ili emitiranja neke emisije, ali se i dalje bore u današnjem konkurentskom okruženju. Koji savjet bi im dali?
Prestati se bojati! A strah zamijeniti kreativnim idejama, radom, radom i radom! I ne misliti da si samo i upravo ti jedini koji može raditi samo i isključivo to. Ja se nikada nisam bojala prihvatiti neke nove druge poslove, nikada se nisam sramila zakoračiti korak unatrag, raditi nešto što možda i nije u opisu mog radnog mjesta.
Npr. prošlo ljeto moj mi je šef rekao da moram „zavrtjeti“ vijesti ne engleskom jeziku. Naravno da sam malo imala tremu, ali sam se odmah primila posla i sama odradila punih mjesec dana sve, novinarski, urednički, dok mi se nije priključio kolega s Hrvatskog radija.
Vidjevši me na ponovno na malim ekranima su tako mnogi saznali da sam ponovno u Hrvatskoj, te da sam se vratila iz diplomacije.
W: Na kraju, kada biste gledali u kristalnu kuglu, što biste željeli vidjeti u pogledu budućnosti vašeg posla?
Jako, jako, jako želim opet raditi emisije koja će unijeti veselje u domove naših gledatelja, koje će naši gledatelji s nestrpljenjem iščekivati na malim ekranima, dakle koje će imati sjajnu gledanost. Želim vidjeti osmjehe na licima mojih kolega, jer rade ono što vole i u čemu istinski uživaju. Želim da ponovno budemo najbolji kao što smo nekad bili, jer HRT ima toliko kvalitetnih ljudi, koji samo čekaju da mogu pokazati ono što najbolje znaju.
Autor: Diana Mikloš
Fotografije: privatni album Ljiljane Vinković