Massimo Savić veliki umjetnik koji pjeva sa srcem

Massimo Savić pjevač je kojeg publika obožava zbog njegovog specifično romantičnog glasa i zbog riječi svojih pjesama koje pjeva sa srcem.

U svojoj dugogodišnjoj karijeri dobiva i mnogobrojne diskografske nagrade, ali oduševljena priznanja publike za njega su najveća vrijednost. Kako ovaj veliki umjetnik stvara, s kim bi se volio podružiti, što je za njega idealan odmor i još mnoge zanimljivosti u saznajte u odgovorima ovog intervjua:

W: Budući da se već više od trideset godina bavite glazbom, možete li usporediti svoju glazbu sada i na početku svoje karijere?
Jasno da se nekih kompozicija koje sam pisao kada sam bio mlađi znam i postidjeti ali isto tako znam biti i ponosan na neke pjesme koje sam pisao kad sam imao devetnaest ili dvadeset godina.

Ja sam vam čudna kombinacija glazbenika potpuno posvećenog napretku svog znanja, ali i autora koji stalno piše. Nekada sam izdavao više pjesama, sada manje, ali pošto pišem na engleskom imam jako puno dobrih pjesama koje čekaju. Sve u svemu, puno sam zadovoljniji kao iskusan čovjek u glazbi.

W: Kada stvarate i pišete da li ste osoba nadnaravne discipline i sve odradite kako ste odredili unaprijed ili prolazite kroz različite faze vezane za dinamiku stvaranja?
U pravu ste, u drugom dijelu pitanja se zapravo nalazi i odgovor. Pisanje glazbe je kao otvaranje Windowsa, svaki prozor koji otvorite nudi tisuće drugih prolaza kojima možete ići. Tako da ipak spadam u ovu skupinu ljudi koja se prepušta rijeci energije koja se tog trenutka nalazi u studiju.

massimo-savic-2

W: Imate li tremu pred nastup i sada nakon trideset godina karijere?
To je već poznata stvar. Svi znaju da imam tremu. Pa što? Nekako se snađem nakon prvih 10, 15 sekundi na bini. Znam da ću biti dobar jer moram biti dobar, nema drugih opcija, ali upravo to što drugih opcija nema stvara jedan nevjerojatan psihički pritisak prije samih nastupa.

W: Kada biste imali priliku upoznati, Vama bitnu, važnu osobu, koju još niste sreli u životu tko bi to bio i što biste ju voljeli pitati, razgovarati?
Volio bih se podružiti s Peterom Gabrielom, prijatelj sam s njegovim gitaristom Davidom Rhodesom,i mogao bih upoznati Petera Gabriela, ali što ću, imam prevelika očekivanja i ne želim tu kartu olako potrošiti. Volio bih da sam mogao razgovarati s Princeom. Volio bih da sam imao prilike blebetati s Einsteinom, Dvoržakom, Mahlerom.

W: Kada biste se mogli vratiti, na kratko, u “vremenskom stroju” u neki dio Vašeg života koje bi to razdoblje bilo i zašto?
Definitivno bi to bilo razdoblje kada sam prvi put, elitistički, probao narkotike. Stvarno bi volio da se taj trenutak nije nikada ni dogodio. Jer sam izgubio desetak godina svog života ne radeći apsolutno ništa na poboljšanju moje glavne preokupacije, a to je napredak u glazbi.

No, s druge strane, to me i očvrsnulo. Znate, samurajski mač katana vam ima jedan vrlo mekani dio čelika i jedan užasno tvrdi dio čelika u svojoj strukturi a sve zbog toga da bi oštrica bila dovoljno elastična a istovremeno i neprikosnoveno oštra. Ako čovjek može svoja loša iskustva pretočiti u znanje s katanom, onda sve bude lakše u životu.

W: Što Vam je važnije. Kritike profesionalaca za vašu glazbu ili kritike slušatelja?
Vjerujte svaki glazbenik vrlo teško podnosi kritiku. Možda ju je lakše podnijeti u početku stvaranja određene kompozicije ili koncerta, ali ako ste već duboko zaglibili u stvaranje i na primjer vjerujete da je to jako dobro, pa onda to pustite nekome, tko krene sa svojim kritikama, e tada, kao što sam rekao, to nije lako podnijeti.

Meni treba neko vrijeme da se kritika slegne, da bih je mogao pametno pretočiti u svoju odluku.

W: Kakav je osjećaj nastupiti pred publikom koja zna vaše pjesmi od riječi do riječi te stvari li to posebne emocije u Vama?
To stvara tako velike emocije da je potrebna vrlo jaka kontrola da se od silnih emocija ne bih naprosto rastopio na bini. Neki puta mi je jako teško kontrolirati se ali moram jer ako se ne kontroliram, u emotivnom smislu, dijafragma mi se počinje nekontrolirano tresti i nisam u stanju pjevati kako treba. Moram imati određenu dozu distance, pogotovo kod živih nastupa jer sve to jako, ali jako, laska.

massimo-savic-1

W: Što je za Vas idealan odmor?
Hoćete iskreno? Idealni odmor za mene je ležati i ne raditi apsolutno ništa. Hranim se, gledam dokumentarce i čak mi i moj bokser Mango oprosti što ga taj dan ne šetam. To je za mene savršeni odmor.

W: Što bi po vama bilo najvažnije u odgoju djece danas, kako ih pripremiti za život na ovom specifičnom prostoru?
Nažalost naša djeca se već odavno sama pripremaju. Dostupnost informacije praktički na dlanu, je dvosjekli mač. Djeca znaju biti vrlo arogantna jer misle da ako prate YouTube, Facebook i Instagram da su popili svu pamet svijeta. A pri tome zaboravljaju da je iskustvo ono što nosi znanje.

Priznajem, u 21. stoljeću nije lako biti roditelj. Moja kćer praktički je prva generacija kojoj je znanje postalo toliko dostupno, ali bojim se onih novijih generacija i generacijskog jaza između djece i roditelja.

W: Gdje ste sve putovali i koja je zemlja na Vas ostavila najdublji dojam kada su u pitanju ljudi, način života?
Najviše me se dojmio Lisabon kao grad. Jednostavno mi je u dva navrata ponudio sve ono što je potrebno za jednu ludu avanturu u čudnim gradskim četvrtima grada Lisabona. Dojmio me se i London koji izgleda kao da je sav napravljen od kolača. Dojmio me se i Berlin itd, itd, itd..

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Bachrach & Krištofić