Antonija Mirat, svjetska operna diva božanskog glasa koja obožava izvoditi Mozartova dijela već kao sedamnaestogodišnja djevojčica osvaja posebnu nagradu za Mozartovu interpretaciju na Međunarodnom natjecanju Rolando Nicolosi u Tarantu. Talijanski mediji pišu o njoj kao o wunderkindu stoga ne čudi da će nakon niza svjetskih uspješnica 30. siječnja 2016. godine nastupiti na bečkom gala balu, poznatom po dolasku iznimno uvaženih i svjetski poznatih ljudi.
No, to nije sve ova diva nas ovaj puta iznenađuje i svojim novim glazbenim projektom koji prati svjetska glazbena zbivanja.
Riječ je o modernom crossoveru, spoju klasične i elektro glazbe. Antonija Mirat izabrala je Wish hr portal kao prvi medij u Hrvatskoj za najavu svog novog projekta i singla pod nazivom Kraljica noći. Kroz ekskluzivni intervju moći ćete saznati sve o ovom projektu te njenom nastupu u Beču.
W: Kako ste se odlučili na crossover izvedbe klasičnih dijela?
Pobornik sam u životu sinteze prošlosti i budućnosti, jer smatram da je budućnost uvijek posljedica prošlosti.
Isto tako smatram da klasičnu glazbu treba približiti mladim ljudima. Adaptirati je današnjici. Jedino tako je možemo spasiti od zaborava. Inače sam veliki zaljubljenik u house, jer pripadam generaciji koja je jako puno slušala sintetičku glazbu Davida Moralesa, Davida Guettu. Analogno tome dogodilo se upravo to da sam spojila dvije svoje velike ljubavi u jednu i pokrenula ovaj projekt.
W: Koje ciljeve ste si zadali prije pokretanja ovog projekta?
Smatram da će projekt biti ujedno i edukativan za onu populaciju koja nikada do sada nije slušala operu. Za operne sladokusce da će isti biti jedna mogućnost da na drugi način vide i dožive glazbu koju vole.
Međutim, moj krajnji cilj je bio da budem kreativna i svojim radom oplemenim i obradim poznate operne naslove te tako osvježim dosadašnju sliku istih… Možda dam neki novi pogled na njih…
W: Na koji način ste odabrali arije za ovaj projekt?
Prvenstveno sam se trudila da to budu operni evergreeni. Nastojala sam ujedno da to budu i naslovi koje sama vrlo rado pjevam na svojim koncertima, te sam se konzultirala sa svojim producentskim i aranžerskim teamom gospodinom Želimirom Skarponom, te gospodinom Daliborom Musapom.
W: Da li ste pratili ili bili u kontaktu s izvođačima koji spajaju elektronsku i klasičnu glazbu?
Podržavam apsolutno ono što rade moje kolege. Smatram da su jako puno napravili u tom smjeru, te ujedno doprinijeli tim putem glazbi i glazbenom stvaralaštvu. Uistinu su impresivni rezultati i Maksima Mrvice, 2 Cellos, Vanesse Mae. To je nekakav pravac u kojem ću se ja razvijati i naravno za svaku mogućnost suradnje ja sam uvijek otvorena.
W: Nastupate 30. siječnja na jednom velikom svjetskom događaju a to je bečki bal. Kako je došlo do te suradnje?
Ja bih u prvom redu željela sada zahvaliti gospodinu Miroslavu Piplici koji mi je pomagao da do realizacije nastupa dođe, te mojoj agentici Yolandi Calix koja je pristala na tu suradnju. Uistinu mi je velika čast i zadovoljstvo što sam uopće pozvana na jedan takav događaj, a kamoli što ću pjevati na jednom takvom događaju i prezentirati sebe i svoj rad.
W: Iako ste već priznata umjetnica i dalje usavršavate svoj repertoar. Što Vas motivira u tom smjeru?
Citirat ću velikog Sokrata pa kazati “Scio me nihil scire” tj. “Znam da ništa ne znam”. Cijeli svoj život sam se vodila ovim citatom. Sakupljala što empirijski, što teoretski… Učila od ljudi kao što su Daniel Ferro, Teresa Berganza, Montserrat Caballé. Marcello Rotta, Maksimilijan Cenčić, Genaro Sica, Angelo Bertachi… I često mi se čini da je sve to malo i da ništa ne znam… Umjetnost je poput znanosti i sporta sustavan rad na sebi koji traje godinama. Po svojoj prirodi sam perfekcionista i control freak. Tako da mislim da su upravo to razlozi što jednu ulogu znam studirati i po tri i više godina. Učeći Traviatu sam tri puta pročitala Damu s kamelijama. Tražeći taj istinski lik… Njen stvarni izričaj. Želeći saznati tko je ustvari ta žena nama prezentirana poput kurtizana. Kako naći jedan realan kompromis između Verdija, Dumasa i sebe… I realizirati ulogu Violette.
W: Započeli ste i pedagošku karijeru. Kako ste se snašli u toj ulozi?
Imala sam tu čast da sam predavala solo pjevanje na akademiji u Dubaiju koja radi po licenci londonskog Royal College of Music. Nastojala sam na svoje đake prenijeti solo pjevačka znanja koja sam stekla učeći od gore navedenih glazbenih veličina. Svoj sam posao obavljala savjesno i s puno ljubavi. Do prekida suradnje je došlo, jer je bilo tehnički ne izvedivo putovati po svijetu i pjevati i imati svoju klasu kojoj bih se posvetila odgovorno. To bi u najmanju ruku bilo jako neodgovorno i sebično s moje strane. Pošto sam po prirodi perfekcionista imala bih i ogromnu grižnju savjesti, moja agentica, dekan akademije i ja ostavili to pitanje otvorenim za neka druga u mojoj karijeri mirnija vremena. U svakom slučaju veselit će me prenositi svoje znanje i iskustvo na neke nove generacije.
W: Kako teče protok znanja u umjetničkom svijetu? Postoje li ipak formule, protokoli, smjernice ili to mora biti osobni pristup?
U solo pjevačkoj praksi postoje dva sustava teoretski i empirijski. Bez savladavanja teoretskog dijela nema savladavanja praktičnog odnosno empirijskog dijela. Empirijski sistem je zasnovan na principu pokušaja i pogreške. Osim toga jako bitno je dobro poznavati anatomiju ljudskog tijela. Studirati princip rada pluća, dijafragme, kosto-abdominalnog disanja… Inače cijeli taj princip impostacije tona izgleda imaginarno. Ja sam počela pisati doktorsku disertaciju na temu kako se mi svi rodimo s pravilnom impostacijom tona, te pravilnim kosto-abdominalnim disanjem. Samo što tijekom godina mi zaboravimo pravilno disati. A upravo na tom kosto-abdominalnom disanju je zasnovana pravilna impostacija solo pjevačkog tona. Cijelu disertaciju sam gradila na činjenici da malo novorođenče čuje cijela kuća kada plače, a odrastao čovjek kada plače jedva da ga čuju osobe koje se nalaze s njim u prostoriji. Mi to isto disanje koristimo pri zaronu, dok plivamo, u yogi, boksači ga koriste itd… Osim toga ima i meditativne učinke i preporučila bih svakom čovjeku da se posveti toj temi i da je istražuje. U konkluziji ću se dotaći teze o individualnom principu. Svaki čovjek je univerzum za sebe, svaki glas je zaseban. Isto tako postoje i anatomske prednosti, mane, fonetske. Francuzu je puno teže pjevati ispravno r. Međutim, ono što je najbitnije za bavljenje umjetnošću i bez čega ništa ne ide su talent, spartanska disciplina i ljubav. Samo tako možemo živjeti i raditi umjetnost.
Autor: Diana Mikloš
