Sanja Muzaferija, urednica, novinarka, književnica i ljubiteljica vina s nama dijeli priču o svojem uspjehu, knjizi i vinima.
Opće poznati međunarodni Festival ružičastog vina, Pink Day, koji na specifičan, zabavan, edukativan, humanitaran i hedonistički način obilježeva ružičasta vina Sanjina je posebna ljubav kojoj se posvećuje već dugi niz godina.
Sanja Muzaferija, prava je „Wish“ djevojka jer je proputovala cijeli svijet, dugo godina radila u kozmopolitskom Cosmopolitanu, osnovala i uređivala prvi hrvatski ženski lifestyle magazin Gala Style, zanima je sve i svašta – pa smo porazgovarali s njom o njenim pogledima na život, karijeru i –vino.
W: Bavili ste se kazalištem, modom, magistrirali medijske znanosti ali s tezom iz filma…Bili ste (i jeste), urednica, novinarka, kreativna direktorica… Možda su to titule koje su Vas obilježile. No, otkrijete nam što je ono što najviše obilježava Vas i koji je Vaš moto?
Najviše me, mislim, obilježava želja za uvijek nečim novim. Bijeg od rutine. Pa i eksperiment, ako baš hoćete. A moji su se interesi nekako nadovezivali jedan na drugi, gotovo prirodno.
Počelo je s kazalištem, a kako me zanimala estetika, počela sam pisati o kostimima i kostimografiji, što je nekako prirodno završilo u – modi, kad sam se kao vrlo mlada zaposlila u legendarnoj ženskoj reviji Svijet.
Dogodilo se da sam nekoliko puta kao reporterka bila na Filmskom festivalu u Cannesu, pa mi se nakon silnih intervjua sa zvijezdama i odgledanih filmova, učinilo da bih o tome trebala nešto naučiti.
Tako sam upisala magisterij iz medijskih znanosti na University of Sussex, a na filmskoj temi sam i magistrirala. Lifestyle, hedonizam i ostali interesi su, iskreno, došli s godinama, iskustvom.
Moto? Nemam neki određeni moto, ali mislim da sam jako uporna i da se upornošću i sistematičnošću može postići sve. Volim učiti. Sve što radim ipak volim potkrijepiti nekim znanjem. Mrzim površnost. Najveća mana? I dan danas, u zrelim godinama – lakovjerna sam i naivna. Mislim da su svi ljudi „dobri“. Tako mi je, valjda, lakše.
W: Vaše obrazovanje i specijalizacija odveli su Vas u inozemstvo. Kako ste se privikavali na, svaki puta iznova, novu kulturu, novo okruženje?
Iskreno? Lakše sam se adaptirala na ono vani, novo, nego na ovo kod kuće, pri povratku. Kad smo se kao stipendisti Ron Browna trebali vraćati nakon dvije godine iz Amerike u svoje zemlje porijekla, pragmatični su nas Amerikanci za to pripremali na specijaliziranim „re-entry shock“ radionicama.
Mislila sam da se šale. Kako bih mogla imati poteškoće pri povratku u vlastitu zemlju?! No, prevarila sam se, a oni su bili u pravu. Nije bilo lako. Stalno su mi se nametale usporedbe, ljudi su to krivo shvaćali, u pitanje su došla čak i neka prijateljstva.
W: Živjeli ste u SAD-u i Velikoj Britaniji? Koju zemlju preferirate?
Pravi sam anglofil. London mi je jako drag. Ali, zavoljela sam i Boston. Uvijek sam se u njega vraćala kao da idem kući. Rekla bih: Idem u Zagreb, a kad bih dolazila u Boston, govorila sam da idem doma.
To je valjda ta američka otvorenost. Uostalom, tamo su, osim Indijanaca, svi odnekle došli i pronašli dom.
W: Kao novinarka proputovali ste svijet i usavršavali se u profesiji. Kakvo je novinarstvo danas u Hrvatskoj?
To je vrlo teška i bolna tema. Tiskano novinarstvo je u golemoj krizi. Npr. kao free-lance sam samo u posljednje vrijeme surađivala u dvije novine koje su ugašene, Nacionalu i 21.stoljeću. Obje su mi ostale dužne nemali novac.
Honorari su sve niži. Nije dobro. Standardi su pali. Oglašivač je postao bog, ali se sve rjeđe oglašava u tisku.
Ponavljam: nije dobro. Ja sam urednica mode i ljepote u Playboyu koji se solidno drži u ovim teškim vremenima, i kolumnistica sam na domosfera.hr. Često surađujem s Globusom. Usprkos svemu, volim pisati. Ponekad mi se čini da pišem za ljubav a novac dolazi iz nekih drugih projekata.
W: Koji biste trenutak u životu izdvojili, a za koji smatrate da je promijenio Vaš život?
Promijenio me jedan jako tužan trenutak: smrt majke kad sam bila jako mlada. Dotada sam bila lepršava… ono… „nepodnošljiva lakoća postojanja“. A onda sam se jako stresla i promijenila. U vrlo kratkom vremenu se uozbiljila. Promijenio me i Budizam. Promijenilo me svako od mnogobrojnih putovanja…Promijenili su me ljudi.
W: Karim Rashid. Vjerujemo da Vam je bilo zadovoljstvo raditi s njime. Otkrijte nam mali detalj što Karima Rashida čini posebnom osobom? Nešto što ne možemo pronaći u novinama. Što ste osjetili samo Vi u susretu s njim, a što s Reneom Redžepijem, kopenhaškim kulinarskim čudom?
Karima smatram prijateljem. Kao i Renea Redžepija, najboljeg kuhara na svijetu. Ljudi ih nerijetko ne vole. Jer su posebni, drukčiji, svoji, kreativni. To vam ljude redovito nervira…Hahahaha.
A ja sam se s obojicom baš sprijateljila. Karim je strahovito dobra i plemenita osoba. Rene je vrlo otvoren. Kao dijete. Ne boji se biti povrijeđen. Vjeruje.
W:Vaša knjiga “Od kiča do Campa” zaintrigirala je puno čitatelja. Zašto ste se odlučili pisati knjigu baš o tome?
Bila je to moja magistarska radnja koju su u Hrvatskoj preveli a izdao ju je Meandar. Moji su se profesori u Engleskoj šalili da sam si uzela tezu kao za doktorat. Volim pred sebe postavljati teške izazove. A onda se žalim kako sam puno toga morala napraviti. Pa, tko mi je kriv? To mi je veliki karakterni problem. Ali, ne volim lake mete. A knjiga je – opet o estetici. Ali, ovog puta filmskoj.
W: Preferirate li osobno više kič ili Camp?
Kič ne podnosim. Naime, kič je uvijek laž, prijetvornost, glumljenje da si nešto drugo od onoga što jesi. Camp je zafrkantski pristup kiču. Osviješteni kič. Samoironija. I, naravno, još mnogo toga.
W: Planirate li čitatelje iznenaditi s još kojom knjigom?
Volim biti prva, a onda idem dalje. Osim prve knjige o kiču i Campu (barem u filmskim kategorijama) napisala sam i prvu coffee-table knjigu u nas, Sretni stanovi koja je bila bestseller.
Pa (doduše komercijalnu, po narudžbi iz Dukata) lifestyle Knjigu o siru… Sigurno ću napisati još i vodič/knjigu razgovora, koju sam davno započela, o ženama u Istri. O vinarkama, maslinarkama, wellness menadžericama, tartufarkama.
Tako je i počela moja veza s vinskim svijetom, kad sam krenula raditi istraživanje za još uvijek nenapisanu knjigu.
W:Vaša ljubav prema vinu očitava se u udruzi Women on Wine, koju ste i pokrenuli. Koji je bio Vaš najveći motiv pri ideji pokretanja udruge?
Ideja je začeta spontano, radi ruženja, uživanja i učenja o vinu. Pretvorila se u veliki posao, ali i zadovoljstvo. S WOW ništa ne zarađujem, samo trošim, ali ipak uživam. Nekad se to zvalo: hobi.
WOW je pokret koji raste. Većina ga identificira s mojom osobom, ali ja sam samo začetnica (i radnica), naravno ne jedina, a uživateljica i profesionalki u poslu s vinom i u našoj grupi ima puno. Kao i žena koje mnogo više znaju o vinu od mene. Ja sam tu da učim.
W:Za koje vino možete reći da je osvojilo Vaše srce i nepce kod kušanja i ispijanja?
Ah, ima ih mnogo. U posljednje sam vrijeme, i zbog Pink Daya, kušala puno roséa. Jako volim Spožu obitelji Senjković s Brača i Korta Katarinu. Nedavno sam ponovo bila u NOMI i tamo probala neka odlična biodinamička vina i pjenušce…poput npr. Grande Charme Domaine Alice Beaufort.
W: Koju bi ste vinsku zemlju, s Vaših putovanja, izdvojili kao prijestolnicu dobrog ukusa i kvalitete? Osim Hrvatske, naravno.
Naravno, prvo na pamet pada Francuska. S vinarima, bračnim parom Kozlović, lani sam bila u Bordeauxu. Bilo je to nezaboravno iskustvo. No, volim i talijanska i njemačka vina.
U posljednje se vrijeme mnogo govori o britanskim pjenušcima. Nisam baš oduševljena vinima iz novog svijeta, konkretno južne Amerike. No, znate, to se mijenja. A hrvatska su vina još neotkriven dragulj. Nadam se da će se to promijeniti. I sama na tome aktivno radim, kao i cijela naša udruga WOW.
Fotografije: Sanja Muzaferija
Autor: Diana Mikloš
