Jedan od njezinih zaštitnih znakova dubok je strastveni i uvijek savršeno obrađen vokal. Radojka Šverko izaziva duboke emocije svojim glazbenim izvedbama, a najveće priznanje je njena publika na čijim koncertima i muškarci plaču.
S hrvatskom divom domaće i inozemne glazbene scene razgovarali smo o njezinim životnim nadahnućima, profesionalnim trenucima, a dala nam je i pokoji savjet u muško ženskim odnosima.
W: Čemu biste najviše pripisali svoj dugogodišnji boravak na glazbenoj sceni?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje, možda bi ga trebalo uputiti mojim poklonicima, publici koja me prati, koja dolazi na moje koncerte. Ono što moram naglasiti je da sam svoje postojanje na sceni gradila ozbiljno pristupajući i respektirajući posao kojim se bavim već punih pedeset godina. Glazba je oduvijek bila moja nit vodilja za pojavljivanje na sceni.
W: Uživate li još uvijek u nastupima? Utječe li bogato iskustvo na smanjenje treme, veće samopouzdanje, spontaniji nastup pred publikom?
Moram priznati da tremu ne osjećam bez obzira na to pred kolikim brojem ljudi nastupam. Dapače, što je auditorij veći, to je moje samopouzdanje veće. Taj osjećaj me prati od najranijih nastupa i kod nas i u svijetu, što je pridonosilo mojim visokim plasmanima i nagradama na svjetskim glazbenim festivalima.
W: Jesu li Vaš raskošan glas, ljubav prema glazbi ili neki drugi izazovi utjecali na široki raspon pjesama koje ste pjevate?
Bez obzira na to o kojoj vrsti glazbe govorimo – popularna, filmska, jazz ili pak klasična glazba – svaka na neki način diktira pristup, kako ću interpretirati pojedine skladbe, prilagoditi impostaciju glasa, unijeti sebe, a istovremeno poštovati zamisao autora, bilo da se radi o skladatelju ili autoru teksta.
W: Koju glazbu slušate unutar svoja četiri zida? Uz što se opuštate?
Vrlo rijetko slušam glazbu planirano. Najčešće se družim s klasičnom glazbom na koncertima ili slušajući radio dok putujem autom na duljim relacijama. Što se opuštanja tiče, pogledam neki dobar film ili se jednostavno prihvatim nekog posla koji ne prati moju svakodnevicu. U radu je spas…
W: Osim glasovnih mogućnosti Vaši su nastupi kao i osobni izgled stilski vrlo zapaženi. Kako se brinete za svoj stil?
Moj stil odijevanja nametnuo se sam po sebi. Godine igraju veliku ulogu. Priroda se za to pobrine, a ja nastojim biti u dobrim odnosima s imperativom godina i prirode. Što se odijevanja tiče, od samih početaka bavljenja ovom profesijom koristila sam usluge mojih dragih prijateljica Anite Baričević Kalina i Ane Varga, koje su slijedile načelo „Odjećom se odijevamo“. To ćemo slijediti i dalje.
W: Pavarotti je pjevao s raznim glazbenicima različitih mogućnosti, grupa U2 je također imala nastupe s različitim glazbenicima… Kakva su Vaša iskustva po tom pitanju?
Moram reći da sam tijekom svoje karijere također imala priliku nastupati i s rokerima i šansonijerima, klapama, zborovima, opernim pjevačima i pjevačicama, na obostrano zadovoljstvo i sa željama da toga bude još i više. Ono što je resilo našu suradnju bilo je štovanje i respekt, toplina i prijateljstvo. To je, na našu radost, publika uvijek znala prepoznati i nagrađivala odobravanjem.
W: Biste li izabrali isti put i istu karijeru da možete ispočetka? Biste li svojoj djeci predložili isti put?
Možda sam ponekad poželjela da se stvari drukčije poslože, da imam više prostora za rad, više posla. Nije uvijek sve bilo ružičasto, kako često znamo formulirati. Bilo je uspona i padova. Onda opet ispočetka. I kako je davno napisao gospodin Mišo Doležal u jednoj od meni posvećenih pjesama: „Još me nešto naprijed vuče, ovim putem bez svršetka, onda padam, pa se dižem još jedanput, ispočetka, ispočetka.“ To su jednostavno sastavnice života, bez obzira kojim se poslom čovjek bavi. Zašto bi nama umjetnicima trebalo biti bolje nego drugima? U tim razmišljanjima sam pronalazila snagu za daljnje korake.
W: Što Vas čini sretnom u vezi Vaše karijere, kada pogledate unazad?
Ova mi je profesija donijela neizmjerne radosti, uspjeh, nagrade i trofeje, bezbroj putovanja od istoka do zapada, te susrete s divnim ljudima. Zato sam i danas zahvalna svima koji su u meni prepoznali talent, a ja sam se djelujući u ovoj profesiji trudila opravdati zvanje umjetnika, glazbenika i vokalnog solista.
W: A kad pogledate unaprijed što Vas veseli?
Vesele me moje dvije kćeri, moj zet, unuka sa suprugom, susreti s mojim dugogodišnjim prijateljima bez kojih bi mi život bio tužniji. Što se tiče moje profesije, imam osjećaj da me u ovoj zreloj fazi ljudi otkrivaju i ocjenjuju visokim ocjenama. Učinit ću sve da tako bude i nadalje.
W: Na koji način Vas veseli profesionalni život, a na koji obiteljski?
Djelomično sam dala naslutiti u kojem smislu me veseli moj profesionalni život, ali vam nešto moram povjeriti, a tiče se mojih nastupa. Sve je više muškaraca koji se rasplaču na mojim koncertima, jer sam svojim interpretacijama uspjela probuditi neke začahurene emocije.
E, baš mi je drago što se dogodio i taj obrat. Neka sada muškarci plaču, ja sam se zbog njih dosta naplakala. Šalim se.
W: Koje bi savjete dali ženama u odnosima s muškarcima, danas?
Budite spremne na bure i oluje, na bonace i tornada. Kad naiđe jugo i kad suze prekriju lice, znajte da će nakon kratkog vremena ponovo zasjati sunce koje će ugrijati ranjenu dušu. Onda opet ispočetka, ispočetka…
W: Ne tražimo Vas imena, ali ispričajte nam nešto o ljubavi Vašeg života?
Bilo je ljubavi u mojem životu, ali ipak nedovoljno da bih to mogla pretočiti u priču koju bih mogla podariti javnosti. Pustimo da te moje ljubavi počivaju u mojem sjećanju. One to svakako zaslužuju. Želim da me publika pamti po onom što dajem na pozornicama, po emocijama koje dijelim s auditorijem, po repertoaru kojim ih želim odmaknuti od svakodnevnih misli. Kada to više neću biti u stanju i mogućnosti, bit ću najtužniji stvor, jer to što radim i proživljavam na sceni, to je jednostavno moja radost, moj život.
Autor: Diana Mikloš
Fotografija: Goran Matijašec
