Sanja Bachrach Krištofić i Mario Krištofić

Dvoje ljudi, supružnika; dizajnerica i fotograf, trideset i pet godina suradnje i suživota, stotine radova, fotografija, izložaba, projekata – možda je pojednostavljen, ali i najtočniji način da se opiše djelo tandema Bachrach & Krištofić koje će se ove jeseni predstaviti samostalnom izložbom u prostoru zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt.

W: Najpoznatiji ste po dizajnu omota ploča i CD-a. Je li s dolaskom digitalnog doba omot ploče izgubio na vrijednosti?
Dizajn omotnica ploča izgubio je na važnosti, a onda vjerojatno i vrijednosti, zbog više razloga koji su se paralelno odvijali.

Do pojave muzičkih televizija globalnog značenja, poput MTV-ja, omotnica ploče je bila jedan od najvažnijih segmenata percepcije imidža izvođača. Pored dizajna LP je bio i muzički format, cjelina koja je trajala i konzumirala se s omotnicom i njenim značenjima, porukama koje je publika po malo doživljavala godinu, nekada dvije.

Spotovi poput “Rio” grupe Duran Duran, Madonnin “Like a Virgin”, brojni spotovi Michael Jacksona, ili grupe R.E.M., “Losing My Religion” su u razdoblju od 1981.-1991. izmijenili način gledanja pop-rock glazbe.

Danas, u doba globalnog digitalnog sela, informacije traju kraće, troše se brže; znače manje. Isto je i s omotnicama koje sada postoje većinom virtualno.

sanja-mario-bachrach-1

W: Može li se usporediti grafički dizajn na početku vaše karijere i danas, ne samo na tehnološkoj razini?
Zajedničkim radom započeli smo 1981. godine, kada je sve bilo drugačije. U tih 35 godina društvo u kojem živimo promijenilo se i restrukturiralo nekoliko puta. Tada nije bilo Studija dizajna, a na sadašnjoj dramskoj akademiji nije postojao smjer fotografije.

No, mi smo ipak odrasli u sredini koja je imala vrsne majstore tzv. komercijalne umjetnost, poput Picelja, Srneca, Vulpea, Bućana, Arsovskog ili fotografe okupljene oko ateljea Toše Dabca ili Fotokluba Zagreb. Neposredno smo odrastali u zlatno doba diskografije, ali i Starta, Poleta, Studentskog lista, Izgleda i drugih magazina koje su oblikovali i za koje su radili vrsni autori: Ivan Doroghy, Mirko Ilić, Dejan Kršić… Nedostaci u tehnologiji kompenzirali su se stilom i originalnošću. Paralelno su postojali različiti stilovi i autori koji su na razne načine oblikovali scenu.

Danas, pak već, imamo generacije odškolovanih dizajnerica i dizajnera, fotografkinja i fotografa: nagrađivane, međunarodno poznate, talentirane. Neki dobro funkcioniraju i na regionalnoj ili međunarodnoj sceni, ipak čini nam se da se danas teže izboriti za autorsku slobodu u svijetu kapital u koji smo uključeni kao dosta nespremno, malo društvo. Čini se da je puno teže biti freelancer te da se znatan broj mlađih, stručnih ljudi zapošljava u agencijama koje pružaju financijsku sigurnost.

Puno se jednostavnije trenutno dolazi do informacija o trendovima i rješenjima, pa virkanje i preuzimanje onoga što rade drugi postaje uobičajeno. Svojevrsna Behancezacija vizualne kulture.

sanja-mario-bachrach-2

W: Što je misao vodilja, koja vas stvaralačka nit vodi sve ove godine?
Teško je to jednostavno kategorizirati, osim osjećaja sreće i zadovoljstva nakon rada na nekom projektu za koji ti se čini da je uspio i da ima javnu recepciju u smjeru u kojem si želio, očekivao. Nedavno je na društvenim mrežama netko ponovio dizajn našeg omota u modernom make-up izdanju. Dok smo postavljali ovu izložbu pored jedne bojane fotografije prolazio je mladić koji je pitao: “Ovo je David Bowie?”. Prije par godina u studio nam je dostavljena voda u boci, a čovjek koji je nosio bocu je vidjevši na zidu omotnicu Dorian Gray-a rekao: “Vi ste mi promijenili život, taj album i omot bili su mi tada sve.” Divno je vidjeti ili osjetiti da si nečim što radiš ostavio trag. To je bio naziv i jedne od naših brojnih izložaba: “Ostavi trag”.

W: Koje bi vaše vještine unutar grafičkog dizajna istakli kao najjače?
Jedinstven spoj dizajna i fotografije te raznolikost produkcije: od već spomenutog dizajna ovitaka Lp-ja, preko oblikovanja knjiga i kataloga do postava izložbi, brojnih samostalnih i ostvarenja projekata koji su bili naša ideja.

Upravo zbog toga jedno smo drugom najjača potpora: Mario i ja radimo zajedno 35 godina, razumijevajući svaki uzajamni problem, tražeći rješenja.

W: U svijetu grafičkog dizajna vidimo kako se trendovi mijenjaju skoro svake godine. Pružaju li ti novi smjerovi osvježenje i novi pomak unutar dizajna ili su to ipak samo reciklirane ideje prilagođene novim tehnologijama?
Što smo stariji, trendovi su nam manje važni. Radimo nekim svojim tempom i stilom uz korištenje tehnologije, koja nam nikada nije bila strana. Do sada smo vidjeli mnogo toga pa ima malo iznenađujućeg. Često je korištenje tehnologije za komercijalne proizvode ograničavajuće, sve djeluje slično. Umjesto maštovitosti dobiva se uniformnost. Crtani filmovi, igrice za djecu ili odrasle češće ukalupljuje no što se igra granicama naše percepcije i mogućnostima.

W: Hoće li fotografija, zbog digitalnih aparata, doživjeti svoj vrhunac slave i pasti u zaborav zbog prevelike popularnosti?
To je zaista teško predvidjeti. Ljudska potreba za bilježenjem u svim oblicima traje i neprestano se razvija – koliko nam je poznato – nekih 35.000 godina. Sve ostalo je pitanje medija kojim se to događa, a medij je poruka. Hoće li taj medij biti fotografija ili ne znat će neki drugi za 30 ili 30.000 godina.

Autor: Diana Mikloš
Fotografije: Muzej za umjetnost i obrt

Facebook Like Button