Iskonska ljepota golog ženskog tijela, njegova arhitektura kao savršenog djela prirode nadahnula je Alanu Kajfež da svoje kiparsko umijeće prikaže kroz ciklus staklenih odljeva ženskih torza.
Arhitektura i evolucija ljudskog tijela kao savršenog djela prirode oduvijek je bila predmetom divljenja, istraživanja i interpretiranja u likovnoj umjetnosti.
Metamorfoza koju tijelo proživljava od samoga postanka i njegove prvotne namjene do današnjeg suvremenog doba mijenja se vrtoglavo.
U likovnoj umjetnosti goloća tijela je oduvijek nosila auru nečega nedodirljivog i njegova prirodna ljepota zadobiva ulogu uzvišenosti.
Otkriće ljudskoga tijela koje dopušta pojavu gole tjelesnosti te nemilosrdno razgolićenje tijela sa svim znakovima spolnosti možemo povezati s goloćom koja je u našoj kulturi neodvojiva od „ teološkoga biljega“ i pričom iz Knjige postanka o Adamu i Evi kada su nakon počinjenog grijeha spoznali da su goli.
Jedna od posljedica teološkoga spoja koji u našoj kulturi tijesno povezuje goloću jest naime činjenica da goloća nije stanje nego događaj.
To znači da je goloća u našem iskustvu uvijek razodijevanje i razgolićenje, a nikad forma ili stalni posjed.
Ljepota ljudskoga tijela potaknula je Alanu Kajfež da prikaže spoznaju o goloći, potakne promatrača i njegov um za željom, za čari kakve slike gologa ženskog torza imaju na ljudski um.
Ciklus od pet staklenih torza od nazivom Transparency prikazuje odljeve stvarnih osoba iz autoričinog života.
Koristeći kiparsku tehniku fuzije stakla Alana prikazuje ljepotu, sklad i krhkost ženskog tijela.
Krhkost i providnost staklenog ženskog torza koje nas razlomljeno u fraktale asocira na prolaznost života, ljepote, spokoja, svijetla, i tame.
Alana Kajfež, odnos prema tijelu izdiže od božanskog do krajnjeg sredstva kojim se postiže cilj istražujući njegova svojstva i mogućnosti.
U suvremeno doba golo se tijelo dalje smatra provokacijom, njegova prirodna ljepota svedena je na iskonsku goloću koja prema Kantu postaje „beskrajno neprimjetna, beskrajno lišena tajne“.
Međutim, goloća staklenih torza Alane Kajfež prikazuje nepromjenjivu ljepotu ženskog tijela koje je oduvijek obavijeno velom tajni u očima umjetnika i promatrača za razliku od tijela koje lišeno svake estetike, koje nema ljepote i uzvišenosti, već lebdi između živoga i umjetnoga odnosa života i umjetnosti.
Mjseto održavanja izložbe: Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, Rokov perivoj, Zagreb
Fotografije: Matej Szüts
