U četvrtak 9. svibnja 2019. u 19 sati otvara se samostalna izložba “Duševni interijer” akademske umjetnice Marine Ćorić u Galeriji ZILIK, Radićeva 13, Karlovac. Na izložbi će posjetitelji moći razgledati ukupno 28 slika intimnog formata koji su nastali u proteklih nekoliko godina.
Niz autoportreta u interijeru prikazuje umjetnicu pri obavljanju svakodnevnih poslova poput pranja, oblačenja ili pospremanja, no ovdje nije riječ o žanr-scenama već vizualnom dnevniku intimno-psiholoških stanja koja se ogledaju u načinu interpretacije pojedine radnje. U autoportretima Marina Ćorić povremeno direktnim pogledom komunicira s promatračem, ponekad je zaokupljena vlastitim poslovima, a često prikazuje svoj lik okrenut leđima prema promatraču čime se zatvara u sebe, podiže zid i distancira od ostatka svijeta. Prikazana bez šminke, u donjem rublju ili odjeći “za po doma” ona ogoljuje svoje fizičko i psihičko obličje i lišava ga nametnutih očekivanja javnosti.
Autoportret kao jedna od najstarijih likovnih tema odražava sveukupnost doživljaja koje pojedinac ima o sebi i svom identitetu. Ono što intrigira kod teme autoportreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i refleksije duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira i interpretira samog sebe. Naime, autoportret nije samo puki skup fizičkih osobina, već odražava emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi.
Marina Ćorić uzima medij slike kao primarni način komunikacije te u njemu stvara ciklus autoportreta manjeg formata kojim pruža uvid u vlastiti proces vrednovanja same sebe. Niz autoportreta u interijeru prikazuje umjetnicu pri obavljanju svakodnevnih poslova poput pranja, oblačenja ili pospremanja, no ovdje nije riječ o žanr-scenama već vizualnom dnevniku intimno-psiholoških stanja koja se ogledaju u načinu interpretacije pojedine radnje. U autoportretima Marina Ćorić povremeno direktnim pogledom komunicira s promatračem, ponekad je zaokupljena vlastitim poslovima, a često prikazuje svoj lik okrenut leđima prema promatraču čime se zatvara u sebe, podiže zid i distancira od ostatka svijeta.
Prikazana bez šminke, u donjem rublju ili odjeći “za po doma” ona ogoljuje svoje fizičko i psihičko obličje i lišava ga nametnutih očekivanja javnosti. Dinamika ciklusa ostvarena je različitim kadrovima i očištima koja variraju od klasičnog linearnog prikaza pa sve do ptičje ili žablje perspektive koja rezultira distorzijom ljudskog tijela. Nelogičnost u prikazu tijela umjetnice dodatno je potencirana preuveličanim rukama, zglobovima i koljenima. Lice je rezignirano i odsutno, često usahlo s naglašenim podočnjacima te zorno oslikava aktualno stanje duha autorice. Značajnu ulogu ima i posebna paleta boja koja definira cjelokupnu atmosferu ciklusa. Degradacijom boje zatamnjen je ton, a boje blijede, gube na čistoći, intenzitetu i zasićenosti. Umjetnica odabire neobične kadrove koji djeluju kao isječci iz stvarnog života.
Pojedinačni prikazi poput izlaska iz kupaonice, oblačenja ili brisanja u ručnik objedinjeni s ostalim radovima čine mozaik života odnosno ilustriraju jedan od mnogih slojeva kompleksnog ljudskog karaktera. Veliku ulogu u interpretaciji unutarnjih psihičkih stanja ima i sâm položaj tijela umjetnice. Pogled u pod, spuštena ramena, blago pognuta glava prema dolje i isprazan pogled bivaju oličenjem ravnodušnosti i melankolije. Prizori su kontinuirano smješteni u interijer što pojačava dojam intimnosti i introvertiranosti vlastitog umjetničinog karaktera, ali taj privatni prostor pruža i stanovitu slobodu i osjećaj sigurnosti. On ujedno predstavlja i autoričin “duševni interijer” definiran i prezentiran kao i ona sâma – osamljeno i hladno. Tematski i stilski radove objedinjuje specifičan kolorit, atmosfera, neobični kadrovi i naglašeno individualan pristup oblikovanju tijela i lica vlastitog lika.
Marina Ćorić svoj slikarski stil opisuje kao “subjektivni realizam” obrazlažući kako njezine slike općenito ostavljaju realističan dojam, no povremeno su vidljiva izobličenja i netočnosti u anatomiji ljudskog tijela koja ponekad zahvaćaju i prostor u kojem je smještena figura što ukazuje na iskrivljenu percepciju sebe i stvarnosti. Svoje ideje i misli umjetnica komunicira slikama, a višeslojnost iskomuniciranog pratimo kroz radove koji sežu od vrlo životnih i svima nama bliskih situacija (Autoportret s ručnikom), preko insceniranih (Autoportret kao klaun), eksperimentalnih (Autoportret s ogledalom; Me, Myself and I), asocijativnih (Super!) pa sve do pomaknuto liričnih (Autoportret s plastičnom vrećicom) interpretacija.
Valja istaknuti kao je riječ o jednom životnom periodu unutar kojeg je umjetnica stavila naglasak na interpretaciju specifičnog segmenta svoje ličnosti i vlastitog viđenja same sebe pri čemu su autoportreti nastali kao emocionalne reakcije na životne situacije tj. kao odraz trenutačnih psihičkih stanja što se odrazilo i na paletu boja i razinu distorzije vlastitog lika na slici. Naime, autoportret je jedinstveni dokument vremena koji ostavlja trag, interpretira odnos i ostvaruje dijalog sa samim sobom i bivstvom u sebi i kao takav podložan je promjenama. Autoportreti nastali u različito vrijeme mogu se uvelike međusobno razlikovati ukoliko su nastali u periodima promjene svijesti, autopercepcije ili samopoimanja.
Spoznati sebe, te oblikovati pojam o sebi putem vlastitih misli i vjerovanja zahtijeva direktno okretanje k vlastitosti u cilju istraživanja sebe iznutra prema van. Riječ je o najintimnijim spoznajama do kojih možemo dospjeti ponirući u dubine vlastitih misli, osjećanja i djelovanja. Marina Ćorić intimnim formatima svog vizualnog dnevnika uvodi promatrača u jedan svijet distopijskog karaktera gdje je sve nekako blisko i dobro poznato, ali opet izmješteno i drugačije. Atmosfera je melankolična, vlada potpuna tišina, ali ona tišina koja izaziva nemir i komešanje kod promatrača te ga navodi da upoznavanjem tuđeg sadržajnog aspekta autoportreta zaroni i u vlastiti te upozna samog sebe.
Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.
