Rijeke Kupa i Kolpa razdvajaju (ili spajaju) Hrvatsku i Sloveniju, pa kako se radi o rijekama srednje veličine, nikada nisu bile prepreke druženju i suradnji….
Dakako, poznavatelji jezika i zemljopisa odmah su shvatili da se radi o istoj rijeci čije se ime razlikuje ovisno radi li se o hrvatskom ili slovenskom jeziku.
Zahvaljujući evropskim novcima (Europski fond za regionalni razvoj) stanovnici pograničnog područja Pokuplja, zapadnog Žumberka i Bele krajine osmislili su projekt „Misterion – iskusi tajne vode“ kako bi posjetiteljima pokazali nasljeđe i ljepote svojeg kraja naglašavajući brigu za okoliš koji obiluje vodama.
Među najzabavnijim idejama u približavanju ovog područja posjetiteljima jest školski sat (priređuje se za djecu i za odrasle) u osnovnoj školi „Brihtna glava“ (Pametna glava) u selu Radovica pokraj Metlike.
U školskoj učionici koja je opremljena namještajem (klupice , stolice, katedra), crtežima velikana ,figurama u narodnoj nošnji, zemljopisnom kartom, pločom, starinskim računalom i radio aparatom sačuvanim iz sredine 20.stoljeća (što dokazuje i datum na ploči: za nas, hrvatske odrasle učenike, pisalo je 25.listopada 1950., ali to je zapravo prema starim slovenskim nazivima za mjesece naš studeni) i pod strogim nadzorom drugarice učiteljice (s tankom šibom u ruci), učenici 2.razreda uče o Beloj Krajini.
Vrlo, vrlo stroga učiteljica Darja, uz britke komentare, pa i kažnjavanje (zbog bezobraznog odgovora Matjaž je morao klečati na kukuruzu), podučila je svoje (nemirne) učenike belokrajinskom nasljeđu.
Nakon pozdrava: „Za domovinu“ (učiteljica) „S Titom naprijed“ (učenici), saznali smo da bijelu boju u imenu ova pokrajina zahvaljuje bijelim deblima breza, ali također ne treba zaboraviti da su nošnje bijele boje (lan i konoplja), a bijeli vapnenac prekriva cijelo područje.
Među najpoznatijim jelima je pogača (ne bih znala ponoviti recept), pečeni janjci i prasci, te metliška črnina (crveno vino s područja Bele Krajine, Metlike). Budući da je spomenuta „črnina“ najbolje vino na svijetu, Matjaž je svoju kaznu zaradio spominjući vino cviček s područje Dolenjske!
Dapače, njegov je otac pozvan u školu (rekla sam da je učiteljica jako stroga) sa sugestijom da na vrta „potrka“ s koljenom (jer će mu ruke biti pune!).
Nakon što smo upoznali narodna glazbala, među kojima je posebno bio upečatljiv „lončani bas“ (palica ugurana kroz mjehur na posudi), otpjevali smo pjesmice „Pastirče mlado i milo“ i „Lepa Anka kolo vodi“ tako uspješno da nas je učiteljica odlučila odvesti na nastup u Metliku.
Još smo naučili o rijekama Kupi i Krupi, o narodnim nošnjama i „zelenom Juraju“ i na kraju smo riješili nekoliko Župančičevih zagonetki.
Malo tko nije izašao pred ploču, jer se puno toga moralo nacrtati.
I za kraj, podijeljene su nam potvrde o uspjehu (ali i neuspjehu) u učenju.
Bio je to šarmantan i duhovit prikaz ne tako davne prošlosti.
Možda to danas djeluje pomalo okrutno,ali je nesumnjivo bilo prilično učinkovito.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
