U neposrednoj blizini zagrebačke Akademije dramske umjetnosti nalazi se neveliki izložbeni prostor nazvan Galerijaf8 (Trg RH 8) čija je namjena predstavljanje mladih autora, polaznika ADU.
Ciklusu ispitnih izložbi upravo predstavlja završni rad Aleksandre Giljević, studentice 3.godine preddiplomskog studija Odsjeka produkcije ADU u kojem je, povezujući studenticu povijesti umjetnosti Maju Pavlinić i studenticu kiparstva u klasi Petra Barišića Nou Geras ostvarila izložbu „Go West“ (17.4.-4.5.2019.).
Noa Geras (1996.), iako još vrlo mlada, pokazuje izuzetno zrelo promišljanje i vrlo zanimljiv kiparski pristup.
Moj prvi osviješteni susret s njezinim djelom bila je naglašeno velika životinjska skulptura na travnjaku parka Gliptoteke HAZU u sklopu 13. trijenala hrvatskog kiparstva (2018.).
„Željezni aurox“ (aurox je izumrlo govedo, izgledom blisko bizonu). Zabezeknuta i zadivljena doslovce sam buljila u tu zoomorfnu strukturu, tako neodoljivog i zastrašujućeg izgleda (sjajno uklopljenog u očaravajuću koncepciju cijelog Trijenala), da sam odlučila pratiti mladu umjetnicu.
I eto, njezina izložba u Galeriji f8 nastavila se na spomenuti rad novim žičanim, naoko izglodanim bićem koje malakše usprkos veličini.
Od snažnog goveda dominantnog u parku, naišla sam na skulpturu (tehnički izvrsnom) pred kojom sam se osjetila nekako krivom…Na katu galerije nalazi se nekoliko vitrina u kojim galopiraju mali deformirani brončani četveronošci (auroxi?) čije sjene silno podsjećaju na ljudska bića:
četiri noge se putem osvjetljenja preobražavaju u onemoćale ljudske udove.
I tu dolazi do izražaja naziv izložbe „Ići na Zapad“: životinje i ljudi migriraju iz istih razloga – u potrazi za boljim životom (hranom, vodom, mirom, blagostanjem).
Povezujući tvrdi materijal i nepostojanu sjenu, Noa Geras stvara, na pametan i dojmljiv način, zajednički svijet progonjenih i progonitelja, pa da približim svjetonazor izložbe, evo nekoliko njezinih citata:
„Pripadnost je uvjet opstanka…Alat kojim štitimo pripadnost je strah…
Ono što me zanima je naš odnos prema prirodi i prema drugom čovjeku. Može li se izaći iz okvira transgeneracijskog koda upisanog u nama, krenuti prema boljoj i humanijoj percepciji…..“
Osim što mi se sama izložba vrlo svidjela, izuzetno sam impresionirana razmišljanjima producentice Giljević koja je povezala tri logična fakulteta prilikom osmišljavanja svojeg završnog rada; došla su takva vremena da nas čude normalne stvari!
Fotografije Morana Belančić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
