Poznata udruga Women on Wine (WOW) ponovno je bila u akciji. Dakako, vinskoj.
Nedavno je, naime, u organizaciji njihovog agilnog riječkog ogranka, organizirano pomalo neuobičajeno druženje, tj. ručak i vođeno vinsko kušanje popraćeno glazbom, a u režiji višnjanskog vinara Petera Piera Polettija i njegovog nasljednika, mladog vinara Mattea.
Bilo je to u Poreču gdje su Polettijevi u središtu starog grada, u predivnoj kući s poviješću i grbom, ali i dvije divne terase, uredili i otvorili Casa Manzolin, minijaturni boutique hotel i pripadajući restorančić.
S obzirom da je vrhunski obrazovani Poletti dugo radio kao turistički vodič, objeručke je dočekao WOW-ice u Poreču i s veseljem ih proveo gradom i sistematično uputio u sve čari tog krasnog istarskog gradića.
Osim sljubljivanje vina i hrane, tj. šest slijedova hrane i šest vina, nekadašnji DJ, a današnji veliki glazbeni znalac, Poletti je, dakle, zamislio da se svako vino (i hrana) upari s vrlo precizno odabranom glazbom koja odgovara vinu i jelu. Počelo se s Chardonnay-om 2020., lijepe slamnato žute boje sa zelenkastim odsjajima te prilično izraženom sortnom aromatikom u mirisu i okusu.
Riječ je o lepršavom i živahnom vinu, u čijem su mirisu dominirale tipične arome kruške, ali i početne tercijarne arome. U ustima je vino bilo vrlo skladno, mekano i elegantno kremozno pa se jako lijepo sljubilo uz poslužene srdele „na savor“, što je upravo idealno odražavalo ritam disco glazbe sedamdesetih.
S mnogo strasti Poletti je govorio o glazbi prije elektronike, kad su se još svirali „pravi“ instrumenti, a glazbu nisu proizvodili sintesajzeri i kompjutor. Tako su sardele na savor pratili saksofon, truba, klarinet, a zvukovi su bili „široki“, moćni a opet uhu ugodni i nimalo agresivni. Topli i „ljudski“, idealni za slušanje s vinila.
Bili su to „Boogie Wonderland“ u izvođenju grupe Earth, Wind and Fire, zatim „Good Times“ grupe Chic i „Ladies Night“ Kool and the Ganga. Drugi slijed začinili su Santana s „Black Magic Woman“, Kool and the Gang s „Fresh“ i Dire Straits s „Walk of Life“, a na tanjuru je bio slasni brancin mariniran u umaku od svježeg koromača, meda i limuna, uparen sa svježom malvazijom 2020. koja je pokazala kako odlično drži svoju formu čak i u listopadu.
U mirisu je dominirala herbalna aroma u kombinaciji sa svježinom citrusa, zelene jabuke i tipične arome akacije, dok je u ustima ova malvazija vrlo ugodne svježine te izražene mineralnosti, uz blagu gorčinu koja nam retronazalno ostavlja note badema. Svojom prilično izraženom aromatičnošću i mineralnošću vrlo lijepo se sljubila s mariniranim brancinom.
Treći slijed bila je ponovno kraljica mora, srdela, ovog puta pohana u corn flakesu, punjena bademima i začinskim biljem na salati od crne riže, nara i Granny Smith jabuka, začinjena bučinim uljem. Uz nju je savršeno „legla“ izvrsna Polettijeva malvazija Classica 2018. koja je provela vrijeme u drvu, točnije 30% velikim bačvama od akacije, a 70% u hrastovim bačvama, na talogu, a onda u inoksu i boci.
Niski prinosi po trsu i škrta crvena zemlja čine ovo vino vrlo moćnim bijelim vinom, sposobnim popratiti najrazličitija jela. Classicu krasi lijepa zlatnožuta boja, uz fi, izražen i kompleksan miris u kojem se ističe aroma vanilije, maslaca, sušenih marelica i žutoga cvijeća, uz nježan utjecaj drva. U ustima ovo vino je zaokruženo, bogato, toplo i slasno pa je spoj ove kompleksne i moćne, a opet nježne i kremaste malvazije, s punjenim i pohanim srdelama bio pun pogodak.
Svirali su Bee Geesi, „How Deep is Your Love“; orkestar Glenna Millera je zagudio „Moonlight Serenade“ a Il Divo su razgaljeno društvo „zakucali“ s „Amazing Grace“. Većina se složila da je, kad je riječ o pairingu vina i glazbe, ovaj bio, ako je to moguće, pogođen više od 100 %.
Kao četvrti slijed servirana je glazirana hobotnica kuhana u teranu s kruškom i začinima, a uz pjesmu legendarne grupe Queen „Another One Bites the Dust“, zatim „Papa was a Rolling Stone“ Temptationsa i „Mannish Boy“ Muddyja Watersa. Pratnja je bio Teran iz 2016., vino s karakterom, a ipak meko i podatno; posebno, zrelo, staloženo. Polettijev Teran krasi tipična rubinski crvena boja, duboka i gusta, a u mirisu prevladavaju voćne arome među kojima se ističe trešnja u čokoladi.
U ustima je ovaj teran pravo oduševljenje jer ga krasi autentična, ali vrlo ugodan svježina, uz punoću okusa zaokruženu mekanim i zrelim taninima koji su pravo oduševljenje. Nekad se teran smatrao vinom težaka, žilavim vinom za koje je bilo „normalno“ da “strši“ na sve strane, ali je Poletti, uz pomoć sommelierke Ines Matić Matešković, podučio WOW-ice željne vinskog znanja da je to većinom bilo tako zbog toga što se teran svojedobno točio, kušao i pio daleko prerano i premlad.
Peti slijed bila je tagliata od bifteka na matovilcu uz izvrstan Polettijev Cabernet Sauvignon koji je prvo odležao tri godine u bačvama od francuskog hrasta pa prebačen u inox na godinu dana da bi se na kraju odmarao od punjenja između 6 mjeseci i godine dana. Lijepe granatno crvene boje i zrelih bogatih aroma crnog bobičastog voća, začina, suhih šljiva i čokolade, ovo vino je u ustima savršeno zaokruženo, baršunasto meko i užitno, punog tijela i zavidne elegancije, savršeno kao par mesnim jelima.
Svirali su The Love Unlimited Orchestra i „Baby Blues“ a onda The Manhattans i „Kiss and Say Goodbye“. Ipak, još nije bio kraj. Premda možda pomalo neuobičajeno, na samom kraju, uz desert, serviran je sjajan Polettijev rosé Rosella. Ines je ispričala zanimljivu priču o tome kako se prvi puta susrela s Rosellom i s kojim je pomalo štrreberskim žarom odbijala kušati ružičasto vino uz jagode, ali je Matteo Poletti bio sugestivan i učinkovit, pa je nakon što je probala jagodu koju je „zalila“ Rosellom, iz temelja promijenila mišljenje.
Iako je riječ o roseu, ovo je jedno vrlo ozbiljno i konkretno vino, razmjerno visokih alkohola i punog tijela, koje se jednako dobro može sljubiti uz rižoto sa škampima, kao i uz biskvite s jagodama. Riječ je o suhom roseu, intenzivne aromatike mirisa i okusa, u kojem dominiraju šumske jagode, maline i ruže, a koje je posluženo s mini tortom koju su nazvali „bumbarka“ i čašicom jagoda koje su se doista savršeno nadopunjavale s ovim divnim roséom.
Premda bi Rosella sasvim sigurno odlično pratila škampe i jastoga, uz serviranu biskvit tortu „išla“ je i više nego odlično. Atmosferu su dodatno ugrijali The Commodores i njihova „Easy“, Foreigner i „I Want to Know What Love Is“ i, finalno, lepršavi Dean Martin s „That’s Amore“. Nekako je to tako i bilo.
Ljubav s Polettijima, Casom Manzolin; na prvi pogled, gutljaj i zagriz. A da bi još potrajalo, nakon kratkih pušačkih stanki na terasama i obaveznog fotografiranja za društvene mreže, neke WOW-ice su odlučile potegnuti i do nedalekog Višnjana, vinarije i podruma Polettijevih, da upoznaju mjesto na kojem su nastala ova divna vina.
Cijela je istina da im se bilo teško rastati od Polettijevih. Ali, nemojte to nikome reći.
Sanja Muzaferija
