Britanska spisateljica Angela Marsons (1968.) probila se na književno tržište serijom kriminalističkih romana o izopačenim kriminalcima koje vješto pronalazi i hvata inspektorica Kim Stone.
Od petnaest napisanih romana, čak ih je trinaest iz spomenute serije, a autorica ih je napisala u razdoblju od 2015. do 2020.
Tri prva, objavljena su 2015. (Silent Scream, Evil Games, Lost Girls), a u hrvatskom prijevodu i izdanju Mozaika knjiga objavljeni su , po jedan godišnje, u razdoblju od 2018. do 2020.: „Nijemi vrisak“ (Dado Čakalo,), „Izopačene igre“ (Marin Popović) i „Izgubljene djevojčice“ (Igor Rendić).
Inspektorica detektivka Kim Stone je osamljenica opterećena teškim djetinjstvom u kojem su usporedno postojali smrt brata blizanca, poremećena majka i boravci u udomiteljskim obiteljima.
Usprkos tome, njezina predanost poslu, briljantni analitički um i tjelesna spremnost čine je silno učinkovitom.
Uz spomenute osobine, ona je također sklona vožnji i popravljanju motora, te kontroliranju emocija (dakle, postojeće ali prikrivene) što je čini jedinstvenim likom u svijetu „krimića“.
Odlike zapleta u romanima Angele Marsons nisu u tolikoj mjeri u zbivanjima ili opisima okrutnih zločina, koliko u istraživanju „uvrnutih“ umova sklonih manipulaciji drugih ljudi.
U romanu „Nijemi vrisak“ istraga prati usporedne linije starih (štićenice u Domu za nezbrinutu djecu) i novih ubojstava (osoblja u spomenuto Domu), a tu je i naoko zasebna, priča o hendikepiranoj Lucy, koja svojim ograničenim, ali u konačnici dostatnim sposobnostima, itekako doprinosi razrješenju tajni.
Ono što Marsons očito jako zanima jest zastranjeni ljudski um, pa se tako u „Izopačenim igrama“ bavi djelovanjem socipata (osoba oboljela od antisocijalnog poremećaja ličnosti) koju opisuje u liku psihijatrice Alex Thorne.
Prividno liječeći svoje pacijente, ona ih gura u područje izvan njihove kontrole, navodeći ih na zločine.
Na taj način ona ispituje svoju nadmoć odnosno njihovu slabost: budući da su mentalno nestabilni, oni nisu potpuno kazneno odgovorni za svoje zločine, ali svjesni zla koje su počinili, sami su si spremni presuditi.
I sama nestabilna, Kim se zamalo nađe u toj zamci (predbacuje si bratovu smrt, mada je imala tek šest godina i bila je bespomoćna), no uspijeva se izvući i raskrinkati opaku liječnicu.
Mada je ideja vrlo zanimljiva, opisi u kojima se vrte zbivanja i odnosi nestabilnih pacijenata i poremećene liječnice postaju monotoni, čime opada napetost romana.
U posljednjem romanu „Izgubljene djevojčice“ Marsons ponovo uvodi zanimljivu tezu: otete su dvije djevojčice, koje su, kao i njihovi roditelji, dobre prijateljice.
Međutim, u porukama otmičari najavljuju da će vratiti samo onu djevojčicu, čiji roditelji ponude veću sumu novaca, dok će ona druga biti ubijena.
Ta zastrašujuća situacija razjedinjuje roditelje koji počinju djelovati svaki za sebe…
Otmičari se razlikuju u motivima otmice: jedan je to učinio zbog novaca, drugi jer se raduje prilici da na što okrutniji način ubije djevojčice.
Usporedno sa sudbinama djevojčica, roman prati i odnose među roditeljima, ali također između Kim Stone i njezine ekipe. Usprkos gotovo robotske predanosti poslu, koju taži i od svojih ljudi, njezin je tim silno uvažava, pa na određeni način čak i voli.
Osim toga, Marsons u svakom od romana uvede lik nekog stručnjaka, forenzičara ili inspektora, koji je svojom „otkvačenošću“ idealan partner za Kim Stone.
Budući da nije tajna kako MK prati „svoje“ spisatelje, posebno autorice „krimića“, možemo se sljedećih godina nadati nastavku romana s „kamenom Kim“ (Kim Stone), pa će joj možda u nekom od njih autorica dodijeliti stalnog, njihovoj okolini jednako napornog
, partnera.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
