Život je škola. Fakat. Stalno učiš nešto novo i često na vlastitoj koži.
Tako i ja spoznah da se ne može cijelu noć čagati na štiklama. I to novim izlaznim, na kojima bi trebalo stajati najviše sat vremena. Nakon dobrog tuluma na kojem sam neumorno čagala i nije mi palo na pamet preobuti se u balerinke, što učiniše sve pametne žene, završih prilično ukočena. Dobih nekakvu terapiju i osovih se nekako na noge ali vježbanja nema.
I to punih tjedan dana dok se ne opravi sve što uništiše nemilosrdne štikle. I onda nastupi ona grižnja savjest koju u meni svaki put probudi Linea Snella.
Osjećaj da neću biti u mom omiljenom zeleno-žutom prostoru i da taj tjedan neću ništa učiniti za sebe, nije nimalo dobar. Jer nas dvije smo postale prijateljice a ne suparnice na mom putu do dobre forme.
I one najbolje JA. Dobar je to osjećaj, kada mjesto gdje vježbaš i radiš na sebi ne doživljavaš kao obvezu već kao zadovoljstvo i vrijeme koje imaš samo za sebe.
Prijateljstvo na koje te nauči Linea Snella, prijateljstvo sa samim sobom i načinom života Snella tima. Dobar osjećaj. Neprocjenjiv.
Vaša RORAsnella
