Na temu Amiša stvoreni su mnogobrojni dokumentarci u kojim se na realan način pokušava prikazati njihov način života, životne navike te objasniti zašto su se odlučili za ovakav način života.
Europskim narodima ovakav način života je nezamisliv, a zapadnjačka kultura na to gleda kao jedan dio povijesti koja je sada tipična upravo za Ameriku.
Ovaj svijet tajanstvene i neobične sekte podijeljen je na njih i ostali svijet. Prema njihovoj teoriji oni samo fizički žive na ovom svijetu jer „moraju“, a zapravo nemaju nikakve veze s zemaljskim svijetom niti su dio njega.
Dok mnogobrojni turisti diljem svijeta svake godine odlaze na turističke izlete kako bi vidjeli život Amiša, oni u svojim načinom života žive svoj običan, svakodnevni život poštujući stroga pravila zajednice.
Kratka povijest Amiša
Povijest Amiša datira još iz 17. stoljeća kada su se za vrijeme protestantske reformacije u Europi, Amiši izdvojili kao poseban anabaptički ogranak. Protestantizam kao dio kršćanstva dijeli se još na četiri ogranaka, a jedan od njih naziva se „slobodne crkve“ koje čine upravo Amiši.
Njihova izdvojenost najviše se bazira na činjenici da oni smatraju da se krštenje mora obaviti kada je čovjek odrasla osoba odnosno kada može odlučivati za sebe.
Krštenje djeteta za njih nikako ne dolazi u obzir jer dijete nema mogućnost izbora.
U Ameriku se doseljavaju početkom 18.-og stoljeća, a najveći broj Amiša možemo naći u Ohiju, Indiani i Pennsylvaniji. Sa sobom donose stroga pravila koja svaki član amiške zajednica mora poštivati.
Za njih je razvoj i napredak Amerike neshvatljiv, industrijska revolucija je jedno od najvećih zala koje je pogodilo ljudsku populaciju, a prihvatljivo je ono što koristi u praksi i svakodnevnom životu.
U osamdesetim godinama 20. stoljeća vode bitku protiv školskog sustava u Americi, jer smatraju da njihova djeca ne trebaju pohađati škole, budući da ih znanje i pristup informacijama može učiniti individuama koje će moći donijeti neke vlastite odluke.
Amiši se dijele na podgrupe, a žive u zajednicama koje čine određeni broj obitelji. Svaka zajednica zasebno u odnosu na drugu donosi svoja pravila iako su u globalu poštivanja osnovnih pravila za sve jednaka.
Kako žive Amiši
Njihov život dosta je jednostavan, usmjeren prema prirodi, poštivanju pravila zajednice i „borbi“ protiv vanjskog svijeta. Prilično su zatvoreni, većina se ne školuje jer prema njihovom načelu boje se da će ih znanje otuđiti od doma i napuštanju amiške vrijednosti.
Slijede radikalan način života, ne smiju se snimati ni fotografirati budući da je to protiv njihovih vjerskih zapovijedi.
Postoje osnovne karakteristike koje su za sve Amiše jednaki bez obzira u kojoj su zajednici, a to su da oženjeni muškarci uvijek moraju nositi bradu, postoje osnovna pravila o odijevanju za sve, voze se buggyjima, redovno moraju pohađati religijske obrede, ne koriste automobile, televizore i računala, zajednica određuje da li će se koristiti solarna energija ili neke vrste baterija.
Amiši se dijele na staromodne i „moderne“ Amiše
Oni moderniji prihvatit će pomoć liječnika, koristi će zahvate u bolnicama kod oboljenja i rađat će u bolnicama. Oni konzervativniji okreću se alternativnoj medicini i liječenju unutar zajednice. Za njihovu zajednicu karakteristično je da počnu ljubovati sa 18 godina, a do 23. godine sve djevojke bi trebale biti udane.
Imaju pravo na upoznavanje s nekoliko odabranika, seks je zabranjen, a razvod kod njih ne postoji. Ponizni su i za njih je Bog vrhovno biće, a oprost je za njih dio uobičajene religije bez zla i osveta.
Što kad Amiš napusti zajednicu
Da bi postali dio amiške zajednice morate naučiti tečno pričati njihov dijalekt, prijeći na njihovu vjeru, krstiti se nanovo u zajednici u poštivati stroga pravila života. Međutim postoji i ona grupa ljudi koja se nikako nije mogla pomiriti sa ovakvim načinom života te su zauvijek odlučili napustiti zajednicu.
Prema nekim podacima broj ljudi koji odluči napustiti zajednicu je jako malen, a onaj koji to napravi snosi velike posljedice. Neke od njih su da obitelj s odbjeglom osobom više nikad ne razgovara i za njih je taj član obitelj mrtav. Ukoliko vas i prihvate nazad, uvijek ćete sa sobom nositi etiketu odbačenog.
Autor: Marina Jakšić
