Ljudi su poput ptica – dok jedni nalik selicama odlaze tragajući za boljitkom, drugima je nezamisliv svaki trajni odlazak.
Dakako, valja razlikovati svojevoljni od prisilnog odlaska, jer ovaj potonji je uvijek opterećen tugom. Boraveći u Beču, dramaturginja Nikolina Bogdanović (1986.) je istraživala kakve su emocionalne posljedice obilježile ljude izbjegle iz bivše Jugoslavije kada su zbog rata napustili domovinu i nastojali se uklopiti u nove društvene uvjete.
Na temelju tih spoznaja, napisala je dramu „Da sam ptica“, prognaničku priču mladog bračnog para koji početkom rata iz Sarajeva seli u Beč gdje se sprema privremeno skrasiti. Dramu je režirala Arija Rizvić (1993.), glume Daria Lorenci Flatz (1976.) i Tarik Filipović (1972.), prva izvedba bila je u prosincu 2020. (koprodukcija Fiji grupa i Ustanova FESTUM Umag-o), a od nedavno igra na Sceni Vidra u Zagrebu (23.1.2022.).
Iako par nosi velike šarene „prognaničke“ torbe a sjetni zvuci sevdalinke ukazuju na neku neobičnu situaciju, oni se veselo prisjećaju Zimske olimpijade u Sarajevu (1984.) i uvjeta pod kojim su se oni, Mirna i Amir, zavoljeli.
Slušamo njihovu priču koja seže do početka rata u Sarajevu i odlaska u Beč. Austrijanci su ih pristojno primili,ali se oni ipak ne osjećaju dobro, jer su „ušli u novi život kao u tuđe cipele“ i pomalo su „ogorčeni na normalni život“. Uz to, susjedi ih podozrivo promatraju, kao da nisu dorasli urbanom životu (vrlo duhovit prikaz kako ih njihovi austrijski domaćini podučavaju upotrebi raznih kućanskih aparata).
Njemački uče gledajući televiziju (ratne izvještaje iz Bosne), prilagođuju se novim uvjetima života, rade slabo plaćene poslove, većinom se druže s prognanicima iz svoje domovine, imaju noćne more i što god činili , uporno su tužni. Ni njihovu kćer još uvijek ne prihvaćaju druga djeca… Nesretni i premoreni (ona radi danju, on radi noću) mimoilaze se („ne stižu se ni svađati“) i nemaju volje za ljude oko sebe.
Rat je završio i Amir svakodnevno spominje što mu nedostaje („da u potkošulji s jaranima pije pivo“), pa oni napokon odlaze u posjetu: dok je Mirni sve odjednom postalo tuđe („tamo ništa nije moje“) jer „su se svi njeni rasuli po svijetu“ , a i oni koji su se vratili sada su „neki drugi ljudi“, Amir uživa u roštilju i sevdalinkama i za njega „nigdje nebo nije tako plavo kao u Bosni“.
Malo po malo su im „riječi presušile, ugasile se u tišini“, pa Mirna nastavlja živjeti u Beču, a Amir se vraća u Sarajevo. Postaje jasno, da je početna scena zapravo njihov susret nakon puno godina, jer je Mirna doputovala u Sarajevu i oni sada, nakon zajedničkih uspomena, prepričavaju svoje „nove“ živote.
Mada sadržaj nije nikakva novina, Bogdanović se itekako potrudila saslušati brojne ispovijesti i iz njih izvući „smijeh i plač“, jer usprkos duhovitih prepucavanja, sve situacije prožima duboka tuga. Meni ih je bilo teško slušati, jer mi je bilo očito da pratim nečije stvarne , samo dramaturški oblikovane ispovijesti (niti autorski tim nije bio izuzet), svjedočim o nečijim krhotinama iluzija i potonuću nada.
Mirna (Lorenci Flatz) čini pragmatični dio para i bez obzira na teškoće, zna da se mora prilagoditi novim uvjetima, da mora zanemariti uvrede i da se nikako ne smije predati tuzi. Amir ( Filipović) spreman na sve kako bi se održao u novim uvjetima i čuvajući prirođeni smisao za humor, puno teže podnosi odvojenost od starog načina života pa se napokon vraća.
Ispreplitanje komičnih i sentimentalnih replika ne bi nas moglo uvjeriti u dubinu prognaničke tuge da se glumci nisu prepustili emocijama koje su , onda kada sam ja gledala, doista preplavile gledalište izazivajući suze smijeha i tuge. Sevdalinke Damira Imamovića, oblikovanje svjetla Ivana Lušičića i scenski pokret Larise Lipovac Navojec odlično su nadogradili napore Lorenci Flatz i Filipovića da dočaraju sudbine svojih junaka.
Spominjući postojeće gradove i imena likova iz kojih se mogu očitati obiteljski korijeni, predstava kao da govori o konkretnoj situaciji , ali zapravo dočarava bilo koju emigrantsku sudbinu . Živeći u Beču, Mirna pitanjem „Je li BiH kod njih ili kod nas?“ bolno zasijeca u poimanje zavičaja i pitanje identiteta.
Fotografija: Dorijan Šipuš
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
