Izložba Mirjane Tomašević Dančević pod nazivom “Fotografije – pjesme” otvara se 7. rujna u 19 sati u fotogaleriji Dubrava, Dubrava 51 a, Narodno sveučilište Dubrava.
Posvećena istraživanju samosvojnosti Mirjana Tomašević Dančević od svoje prve izložbe dosljedno provodi i razvija ideju suživota riječi i slike koja je s godinama poprimila dnevnički karakter. Kao prirodni nastavak prethodnih dnevnika, poput Dnevnika osjećaja utemeljenog na crtežima – pjesmama koji je svoju javnu ulogu dobio kroz prisutnost na zastavama i podnim naljepnicama u javnom prostoru u sklopu festivala Cest is d’Best, autorica započinje vođenje fotografskog dnevnika unutar kojeg istražuje vlastiti bitak kroz odnos spram okoline u kojoj boravi. Riječ je o slojevitom dnevniku koji se tijekom godina razvijao kroz nekoliko faza objedinjujući autoportrete realizirane u formi sjene i refleksije, te upotpunjene kratkim lirskim iskazima pomoću kojih autorica dijeli svoje misli i osjećaje s promatračem. Fotografski motiv dodatno je akcentuiran ispisivanjem teksta rukom na bjelinama rubova fotografije čime se paralelno fotografije transformiraju u fotografije – pjesme. Fotografija unutar dnevničkih ciklusa nema svrhu samostalnog umjetničkog medija, već služi kao digitalni zapis kojim autorica bilježi svoje kretanje u određenom prostoru i vremenu.
Mirjana Tomašević Dančević umjesto tradicionalnog autoportreta uzima motiv sjene kao primarni izraz svoje biti. Iako je riječ o pukoj plohi koja ne propušta sunčevu svjetlost, ona snažno svjedoči o autoričinoj prisutnosti i karakteru. Odabir trenutka, mjesta, doba dana, okruženja i vremenskih prilika odraz je emocija koje autorica želi prenijeti. I dok sama silueta sjene svjedoči o njezinim fizičkim karakteristikama, položaj tijela i stav neverbalno komuniciraju s okolinom i promatračem. Snaga emocija prenosi se svjesno ili intuitivno odabranim teksturama podloge na kojima se sjena pojavljuje. Poseban moment čini sjena autorice inkorporirana u akromatski raster sjena nastalih svjetlošću koja prolazi kroz žičane ograde modernih geometrijskih struktura ili starinskih vitičastih kovanih ograda. Sjena autorice smještena u samom uglu kompozicije nenametljivo potvrđuje njezinu prisutnost, dok primat prepušta igri rasterske mreže, a liriku kovane ograde dodatno pojačava uplivom crvene boje bobičastog voća koje je palo s obližnje krošnje i time obogatilo kompoziciju.
Tekstura igra veliku ulogu i u autoportretima – refleksijama gdje smrvljena, izbrazdana, ispucala, prozirna ili eterična podloga predstavlja izravan otisak emocija autorice. Ovakvim indirektnim načinom autoportretiranja Mirjana Tomašević Dančević razvija poseban odnos s prostorom u kojem se nalazi, pridajući mu jednaku važnost kao i samoj svojoj pojavnosti, te time ističe primat neraskidive uzročno-posljedične veze čovjeka i njegovog prirodnog okruženja. Bilježenjem motiva kojima inače ne pridajemo pažnju, poput odbačenih i zapuštenih elemenata, povlači se pitanje promijenjene percepcije. Vidjeti neviđeno, odnosno vidjeti drugačije od očekivanog, znači zabilježiti nešto naoko prosječno i zapušteno poput ustajale vode koja reflektira ljepotu prirode oko sebe i pritom anulira vlastiti sadržaj ispod površine koja zrcali modro nebo. Na isti način nastaju i fotografije urbanih sredina gdje refleksija u razbijenom staklu fragmentira i udvostručuje odraz samog motiva, te gradi vlastitu kompoziciju svijeta slučajnim ‘zarobljavanjem’ pojedinih elemenata iz okoline u svojim usitnjenim kadrovima razbijenog stakla.
Zanimljivo je kako kroz refleksiju drugačije vidimo svijet, kada nam u fokus ulaze motivi i elementi koje možda ne bismo zamijetili prostim okom, poput odraza u prometnom zrcalu u čijoj se kružnoj formi reflektira narušena ljepota fasade stare kamene kuće s modernim rješenjima satelitske antene i klima uređaja, dok nas more u daljini podsjeća na ljepotu u kojoj živimo. Od napuštenih i devastiranih gradskih prostora, preko prilagodbe kulturne baštine suvremenom životu, do nagrđivanja i devastacije kulturnog i povijesnog naslijeđa, Mirjana Tomašević Dančević komentira i bilježi ekološku i kulturnu skrb ili ne-skrb za kulturna dobra koja su nam povjerena. Korak dalje u angažiranom promišljanju o svijetu oko sebe predstavlja ciklus Cvjetovi asfalta unutar kojeg nestaje refleksija, autorska sjena i rukom ispisani stihovi, a naglasak se stavlja na koncept i pročišćenu tekstualno-vizualnu cjelinu. Oksimoron u nazivu ciklusa nagoviješta spoj krutog industrijskog materijala i zelenila prirodnog svijeta koje se nazire kroz raspukline asfalta, dok intervencija bojom prati prirodno nastali oblik dajući mu posve novo značenje.
Ovaj sveobuhvatni proces misaonih, kontemplativnih i fizičkih radnji uhvaćen fotoobjektivom i obogaćen zabilježenim mislima i emocijama introspektivni je dnevnik intimne prisutnosti autorice koji rezultira konkretnim izrazom ljudskog duha obnovljene životne energije i samosvijesti, ali i uvijek prisutnim traženjem i pronalaženjem izgubljene potvrde vlastite osobnosti.
Sonja Švec Španjol
Uz dopuštenje: Perciveart (sve fotografije)
