Lupino ili o vječnom traganju od 25.travanj – 3.lipanj 2018.
Stvaralaštvo Ivana Lepena aka Stephana Lupina koje traje već više od trideset godina moguće je promatrati kroz prizmu onih umjetnika koji su se nalazili izvan glavnih i priznatih kategorija i tokova uvriježenih u teoriji povijesti umjetnosti i likovnoj kritici. Ponekad nazivani marginalcima, outsiderima ili jednostavno samoucima, takvi su umjetnici uvijek izazivali brojne polemike i prijepore, a najčešće su bili izopćeni iz tzv. ozbiljne umjetnosti. „Sloboda marginalaca ili autsajdera sastoji se u tome što su oni potpuno neopterećeni intelektualnim promišljanjem o načinu i eventualnim zakonitostima oblikovanja likovnog djela, pa do rezultata dolaze neposredno i spontano.“
Nepokoravanje društvenim normama, odbacivanje malograđanskog reda, krajnje upečatljiv znak otpora prema svemu uvriježenom i etabliranom te ukazivanje na probleme današnjice, kao i na apokaliptično stanje duha vremena u kojem živimo, zajednički su nazivnici ovakve umjetnosti. Ovom izložbom došlo je vrijeme da se promotri Lupinovo neobično stvaralaštvo proizašlo iz njegove izvanserijske imaginacije i iznimno izražene potrebe za osobnom slobodom koja ne duguje ništa konvencionalnoj kulturi.
Rođen u Varaždinu, avanturist nemirna duha i željan izazova, zarana se otisnuo u svijet. Proputovavši Italiju i Englesku u osamdesetim godina zaustavio se u kovitlacu New Yorka. Baveći se svim i svačim (od sporta, modelinga pa do studiranja) dolazi u doticaj s fotografijom koja mu postaje omiljeni medij, postaje njegov život. Fotografiranje mu znači sudjelovanje u ljepoti, u erotici, u smrtnosti i ranjivosti druge osobe. Nepresušna i sirova energija koju ulaže u stvaranje i u suodnos s junacima (akterima) na fotografijama, divlja toplina koju im pruža i istovremeno agresivna potreba da iz njih crpi neku drugost očišta, omogućuje mu da postavi improvizirani studio u dva trendovska njujorška noćna kluba – Area i The World. U klubu Area imao je pristup nebrojenim posjetiteljima kluba i slavnim osobama – koje je mogao učiniti temom svojih fotografija.
Među članovima isticali su se Billy Idol, The Ramones, Brian Ferry, Frank Zappa, Malcolm McLaren, Grace Jones, te danas slavni likovni umjetnici kao što su Jean-Michel Basquiat i Keith Haring. Osnovna zamisao kluba je bila da između izvođača i posjetitelja nema razlike pa tako Lupino jednaku energiju ulaže snimajući poznate, manje poznate ili nepoznate. Svi su mogli biti zvijezde na toj pozornici umjetnosti i on je od njih stvarao kraljice i kraljeve zabave, „iz njih je fotograf izvukao dah ne toliko (tjelesne) ljepote (koje gdjekad nije ni bilo), nego ljepote geste, lijepa straha pred nemilosrdnim Okom, lijepo skršenih ruku, ljepote iluzije (da si netko drugi) i dvojbe da taj prijenos možda nije ni uspio.“
Erotoman je, ali zaokuplja ga i sve neobično, ono što nije mainstream i uobičajeno, čudaci, queer osobe (homoseksualci, lezbijke, transvestiti, hermafroditi), alkoholičari i partijaneri. Animira ih u želji da se ogole do kraja. Neobuzdan i impulzivan, majstor je druge stvarnosti, atmosfere razvrata, ekscentričnosti pa i groteske, i unatoč početnoj tehničkoj nesavršenosti fotografija, koje znaju biti i neoštre, kadriranje mu je školski precizno. „Koristeći spot-rasvjetu (svega jedna žarulja od 1000 W) Lupino inzistira na modelaciji svjetlo-tamno… što kadikad njegovu fotografiju čini analognom slikarstvu baroka.“ Kolor i scenografija koju polako uvodi u sliku dodaju joj još i jednu začudno romantičnu dimenziju, usklađenu s vizualnim identitetima kluba koji su se mijenjali svakih nekoliko tjedana prema novoj temi (Crvena, Umjetnost ili Predgrađa).
U stalnoj je potrazi za savršenim aktom i sa svake mu fotografije zrači fascinantna opuštenost apatičnih modela. Svojim otuđenim pogledom na svijet, prkosnih lica oni iskazuju bezrezervno povjerenje i potpuno predavanje majstoru. Suradnik je u Details Magazineu, a objavljuje u časopisima Vogue, Photo, Zoom, Stern, Europeo, l’Espresso, Playboy i mnogim drugima. Počinje se baviti studijskom fotografijom. Uči kroz praksu, istražuje u hodu se prepuštajući svom instinktu i rezultati su mu iznenađujući. Koristeći neutralnu pozadinu barata svjetlom (reflektorima) kao najbolje školovani majstori fotografije. Kiparski shvaća akt, sjena mu postaje osnovni i glavni formativni element, čini oblike golih tijela složenijima i bogatijima, a njegov osjećaj za chiaroscuro je izniman.
Prostornost živih skulptura koju postiže na fotografiji samo je dala naslutiti da će Lupino iz dvodimenzionalnog jednog dana prijeći u trodimenzionalni medij. Usprkos mekoći oblika kadar mu je strog, jasan i precizan, bez suvišnih detalja i tek se u koloriranoj fotografiji upotpunjava i drugim gradbenim elementima. Bavljenje modnom fotografijom pomoglo mu je da otkrije ljepotu i značaj odjeće, nakita i make-upa. Erotizam mu proizlazi, kako je jednom rekao, iz osobnosti modela, hladan je i distanciran, bez vulgarnosti. Često upriličuje javna snimanja na kojima možemo vidjeti kako međusobni govor tijela (sportaša) Lupina dok radi, potiče i naglašava ritmove i tako harmonizira pokrete modela; stav i pokreti snimanih tijela usklađuju se s njegovim kretnjama.
Crno-bijela ekspresivna fotografija mu daje najbolji ugođaj motiva, atmosfere, prostora, dušu snimanog, nosi u sebi posebnu tajnovitost; kao da se postavlja pitanje: što je iza i što je skriveno u snimci, savršena je za traženje nesvakidašnjeg, neobičnog procijepa vremena i prostora između onog što je snimano i onog koji snima. I kao što kaže Predrag Vuković, „u crno-bijeloj fotografiji postoji ono nešto što će je uvijek činiti posebnom, jedinstvenom i neuništivom“.
Prvotno zanimanje za skulpturalnost tijela, za formu, svjetlo i sjenu polako su zamjenjivali drugi motivi. U potrazi za istinom počinju ga intrigirati narativni sadržaji kojima želi ispričati priču. Bez obzira bili naručeni ili snimani iz potrebe, takvi serijali otkrivaju i drugačijeg Lupina, u neku ruku empatičnog, socijalno osviještenog, nježnijeg, toplijeg i tišeg, u brizi za modelom. „Premda se sad češće zagleda u lice, u oko, u duh i dušu pred sobom, opet sklizne pogledom niz tijelo, okrzne ga makar nakratko. Možda je tomu uzrok njegov profesionalizam pa se opetovano vraća tijelu (osobito ženskome) u glamuroznim, vrhunski očišćenim i dorađenim (često komercijalnim) fotografijama, vraća se javnim foto-seansama kako bi podsjetio na sebe, razbuđuje fotografa-mužjaka u sebi kako bi opstao image koji ga je izbacio u orbitu, kako bi opstao… Lupino.“
Prema njegovim riječima rat na ovim prostorima, početkom devedesetih, nagnao ga je da se vrati u Hrvatsku. Osjećaj da treba dokumentirati ratne strahote, grozote koje su uslijedile, nepredvidivost života i smrti, kanalizirao je kroz nove medije. Fotografija mu više nije u žiži interesa, osim što se bavi ciklusima koji na neki način govore o vječnoj patnji (Moji anđeli o djeci oboljeloj od raka i djeci s Downovim sindromom) te sudjeluje u naručenim marketinškim kampanjama (Grožnjan i Istarska vinska priča), gdje pokazuje svoju iznenađujuće stiliziranu estetiku. Iskače iz svojeg dosadašnjeg rukopisa i uz težak fizički rad (koji ga okupira na neki način) počinje izrađivati i dizajnira namještaj, najprije za vlastitu uporabu, a zatim i za tržište.
Katastrofičnost i apokaliptičnost vanjskog svijeta stvara kod njega potrebu za vlastoručnim oblikovanjem doživljenog. Dubok dojam počinje, na neki način, transponirati u skulpture i slike. „Skulpture ostavljaju dojam oprostorene fotografije, slike podsjećaju na rad metalskog radnika koji je ploče metala izrezao fleksericom i potom zavario.“ Radovi izazivaju reakcije koje se protežu od potpunog negiranja do potpunog ushita. U formalnom smislu približava se perifernoj ili sirovoj umjetnosti (prema Hansu Prinzhornu šaranje i antropomorfni ornamenti preplavljuju i zaglušuju sliku; raspored ili struktura ne služe nikakvoj svrsi; inzistiranje na simetričnosti ili binarnosti motiva, ondje gdje se upotrebljavaju simboli, oni su nejasni i konfuzni; a ako se predstavljaju objekti, oni su samovoljno iskrivljeni ili rascjepkani). U svakodnevnoj je borbi s materijalima; drvom i željezom. Svojom energijom utiskuje tragove u njih, a iz njih istiskuje ono arhetipsko, stilizirajući ljudsko tijelo u ritmovima koji su izazov čitavog njegovog stvaralaštva. Uporno, opsesivno dosljedno i energično već dugi niz godina, iz dana u dan proizvodi djela upečatljiva po žestini, ali i jednostavnosti, neposrednosti i iskrenosti.
U potpunom je raskoraku s bilo kojim trenutno prihvaćenim i prisutnim stilom. Za razliku od naivaca koji promatraju i reproduciraju svijet oko sebe, Lupino stvara svoj novi vrli svijet. Takvo djelovanje moguće je svesti, kako kaže David Maclagan pod naziv „unutarnjeg svijeta – fantazije, sna ili imaginacije – i događa se pod nekom vrstom represije, gdje nema mjesta vlastitoj realnosti, već se umjetnik morao izražavati na neki ventrilokvistički (trbuhozborski) način, posuđujući (uz nepoznate kamate) maštovitost koja čuči skrivena unutar pojmova vanjskog, vidljivog svijeta. Njegova prava unutarnjost je tako ojačana, a istovremeno njegova realnost smatra se derivatom ili je drugorazredna.“
U svojim se radovima referira na promišljanje života nakon smrti, biblijske i književne teme Izgubljenog raja i ostalih zapadnjačkih religijskih simbola, totemske civilizacije, inicijalne obrede uključujući rock’n'roll i pop art, kao i ekstreme nacionalnog i individualnog ponašanja uključujući ublaženi erotizam i seksualnost. „Radi se o autonomnom, često dramatičnom komentiranju života i svijeta koji okružuje čovjeka ili o poniranju u dubine vlastita bića u kojima umjetnik nastoji poniknuti u tajnu onog najteže odredivog što čini bit ljudskog postojanja. “
Njegovo stvaralaštvo u tim djelima nije odslika stvarnosti ili pojavnog svijeta, ono je zamjena za stvarnost. To je obilježje ekspresije ljudi koji žive, na neki način, izdvojeni iz umjetničkog svijeta, koji crtaju, slikaju i izrađuju skulpture, iz prostora vlastite usamljenosti, utiskujući u njih svoje opsesije, snove, žudnje, strahove, strasti i brutalnosti.
Jasmina Bavoljak
