Marijana Dokoza u dva potresna romana donosi istinite priče o godinama provedenim pokraj ljudi koje nismo poznavali

Od istine koju žena otkriva o čovjeku s kojim je izgradila obitelj do istine koja muškarcu u jednom trenutku oduzima djecu – književni put Marijane Dokoze ponovno vodi prema Frankfurtu.

Književnica, novinarka i glavna urednica Fenix magazina ove će godine na Frankfurtskom sajmu knjiga predstaviti dvije knjige, dva romana koja povezuje istinita životna iskustva, ali i teme koje zadiru u najosjetljivije dijelove ljudskih odnosa.

Jedan od romana koji će predstaviti na talijanskom jeziku i na štandu Italije jest „Njegova žena“, djelo temeljeno na istinitoj priči o ženi koja, nakon što je sa suprugom zasnovala obitelj i dobila djecu, saznaje da je njezin suprug tijekom rata u Bosni i Hercegovini sudjelovao u silovanju trinaestogodišnje djevojčice.

Zločin je počinio zajedno s prijateljem koji ga je godinama poslije priznao i oduzeo si život. Suočena s istinom o čovjeku kojega je voljela i s kojim je dijelila život, glavna junakinja odlazi na suđenje, gdje prvi put susreće žrtvu svojega supruga. Istodobno pokušava zaštititi svoju djecu, suočiti se s vlastitim osjećajima i pronaći način da nakon saznanja koje joj mijenja sve nastavi živjeti.

Drugi roman, „Provalija“, također je utemeljen na stvarnom događaju, ali otvara drukčiju, jednako bolnu obiteljsku dramu. Njegov glavni junak Josip nakon više od deset godina braka saznaje da troje djece koju je volio, podizao i smatrao svojom nisu njegova biološka djeca. Saznanje ga prisiljava da se suoči sa suprugom, vlastitim očinstvom i odnosom prema djeci, ali i ljudima u svom okruženju.

Za Marijanu Dokoza 2026. godina stoga je jedna od važnijih godina u dosadašnjem književnom i novinarskom radu

Objavila je novi roman „Provalija“, za svoj književni i novinarski rad dobila je nagradu „Goran Bujić – književnici novinari“, a njezin roman „Njegova žena“ nastavlja svoj međunarodni put i sada dolazi i do talijanskih čitatelja.

Nakon niza predstavljanja, među kojima i onoga u njezinu rodnom Zadru, Dokoza se ponovno vraća u Frankfurt, na jedan od najvažnijih svjetskih sajmova knjiga, gdje će predstaviti dvije knjige koje na različite načine govore o trenutku kada čovjek mora ponovno sastaviti vlastiti život nakon što se suoči s istinom.

W: Na Frankfurtskom sajmu knjiga 2026. predstavit ćete dvije knjige – „Njegovu ženu“ na talijanskom i „Provaliju“ na hrvatskom jeziku. Što za vas znači to što se upravo u Frankfurtu susreću dvije vaše priče na dva jezika?

Frankfurtski sajam knjiga morate doživjeti da biste ga uistinu mogli razumjeti. Kada sam prije petnaestak godina prvi put došla u Frankfurt, činilo mi se da taj sajam neću preživjeti. Bio je to za mene potpuni književni vrtlog – kao da dijete ubacite među tisuće igračaka i kažete mu da samo izabere jednu. Ne zna kamo bi prije pogledalo.

U Frankfurtu sam upoznala divne ljude i upravo zahvaljujući nekim od tih susreta objavila sam „Naranyjin plač“ u nakladi Ljevaka.

Kasnije sam na istom sajmu predstavljala „Grijehe“, a nekoliko godina poslije došla sam s romanom „Die Stimme“. Sjećam se tog osjećaja ponosa, ali i straha. Kada nešto što je nastalo iz vas odjednom stoji pred ljudima koje ne poznajete, knjiga počinje živjeti vlastitim životom. I sada se događa nešto što za mene ima gotovo simbolično značenje.

U Frankfurtu se susreću „Njegova žena“, koja već putuje prema drugim jezicima i čitateljima, i „Provalija“, moj novi roman koji tek kreće na svoj put. Jedna knjiga već ima svoj život, druga ga tek počinje graditi. To je najljepše u književnosti. Knjiga nastane iz nečega vrlo osobnog, ponekad iz boli, ponekad iz pitanja na koja nemamo odgovor, a onda krene prema ljudima koje nikada nismo upoznali. Frankfurt me uvijek iznova podsjeti na to da granice jezika nisu nužno granice književnosti. One su samo vrata.

Istina nije okrutna, okrutno je ono što joj je prethodilo

„Provalija“ je u kratkom vremenu privukla velik interes čitatelja. Riječ je o čovjeku koji nakon više od deset godina braka saznaje da troje djece koju je odgajao nisu njegova biološka djeca. Što je u toj priči bolnije – sama istina ili sve ono što nakon nje slijedi?

Istina sama po sebi nije okrutna. Okrutno može biti ono što joj prethodi – laži, šutnja i postupci kojima ljudi povrijede jedni druge. Moj protagonist nije prestao voljeti djecu zato što nije njihov biološki otac. I sama sam se uvjerila u to kad sam se jednom našla u njegovom društu i njegova dva sina.

Promatrala sam ih i niti u jednom trenutku nitko od njih trojice nije dao naslutiti da među njima ne postoji taj DNK. Ta ljubav je stvarna, kao i sve što su zajedno proživjeli. Ono što se promijenilo jest njegovo pa i njihovo razumijevanje vlastitog života. Mislim da je to najteži dio.

Kada vam se u jednom trenutku počne rušiti slika o vlastitoj prošlosti, obitelji, pa čak i o samome sebi. Čovjek se tada pita treba li više vjerovati onome što je upravo otkrio ili onome što je godinama osjećao. Upravo u toj unutarnjoj borbi, više nego u samom otkriću, vidim njegovu najveću bol.

W: Vi ste novinarka, a „Provalija“ je utemeljena na stvarnom događaju. Gdje za vas završava književna sloboda, a počinje odgovornost prema ljudima čije su sudbine poslužile kao nadahnuće?

Za mene je odgovornost uvijek ispred književnosti. Nečiju stvarnu tragediju ne smijemo pretvoriti u tuđu zabavu. Kada pišete o nečijem životu, morate biti svjesni da iza priče postoje stvarni ljudi, njihove emocije i njihove posljedice. Najlakše je nekoga osuditi.

Puno je teže pokušati razumjeti što se dogodilo i kako je određena odluka utjecala na sve koji su u toj priči. Mislim da književnost upravo tu može napraviti nešto važno – natjerati nas da zastanemo prije nego što presudimo.

Sami odlučujemo o vlastitoj provaliji
U „Provaliji“ DNK-test postaje trenutak koji mijenja cijeli jedan život. Može li biološka istina poništiti ono što je obitelj gradila godinama?

Ne mislim da jedno treba poništiti drugo. Biološka istina govori odakle smo došli. Ljubav govori kome pripadamo. Problem nastaje kada se te dvije istine sudare. Tada više nema jednostavnih odgovora. Čovjek može saznati da nije biološki roditelj, ali to ne znači da ljubav, godine provedene s djetetom, briga, strahovi, radost i sve ono što su zajedno prošli odjednom nisu postojali. Ponekad tek kada nešto izgubimo shvatimo koliko je bilo stvarno.

W: Naslov „Provalija“ govori o padu, ali i o prostoru koji razdvaja ljude. Što je teže premostiti – izdaju ili vlastitu potrebu da pronađemo krivca?

Vjerojatno je najteže preživjeti vlastitu bol prije nego što uopće možemo razmišljati o oprostu. Oprost za mene ne znači reći da se ništa nije dogodilo niti izbrisati nečiju odgovornost. Ponekad znači samo odlučiti da tuđi postupak više neće određivati ostatak našeg života. Provalija između ljudi možda nikada potpuno ne nestane. Ali možemo odlučiti hoćemo li cijeli život stajati na njezinu rubu ili ćemo pokušati nastaviti dalje.

W: U „Njegovoj ženi“ žena se suočava s istinom o čovjeku s kojim je dijelila život, dok u „Provaliji“ muškarac otkriva istinu koja ruši njegovu sliku o obitelji. Nakon što ste ispričali i žensku i mušku stranu izdaje, mislite li da muškarci i žene različito nose bol?

Možda je različito pokazuju, ali mislim da je ono što se događa duboko u čovjeku vrlo slično. Izdaja ne boli zato što smo muškarac ili žena, nego zato što smo nekome vjerovali. Kada se sruši povjerenje, svi ostajemo sami pred istim pitanjem: kako ponovno vjerovati – drugome, ali i sebi?

W: „Njegova žena“ već je prešla granice hrvatskog jezika, a sada dolazi i do talijanskih čitatelja. Što mislite, zbog čega priča može doprijeti do čitatelja u Londonu, Rimu ili Berlinu koji ne poznaje okolnosti iz kojih je nastala?

Zato što za razumijevanje ljudske boli ne morate poznavati zemlju u kojoj se nešto dogodilo. Prevara, izdaja, strah, potraga za istinom, oprost i potreba za vlastitim dostojanstvom postoje svugdje. Kada skinemo sve što nas razlikuje – jezik, naciju, mjesto u kojem živimo – ostaje čovjek sa svojim strahovima i nadama. A taj je jezik svugdje isti.

W: I „Njegova žena“ i „Provalija“ govore o ljudima koji godinama žive pokraj nekoga, a onda otkriju da tu osobu zapravo nisu poznavali. Jesu li vas te dvije knjige natjerale da drugačije gledate na tajne koje ljudi nose u svojim obiteljima?

Jesu. Prečesto mislimo da poznajemo ljude s kojima živimo zato što znamo njihove navike, njihove riječi i njihovu svakodnevicu.

A čovjek može godinama živjeti pokraj nekoga i ne znati njegovu najdublju tajnu. I ne treba biti psiholog da shvatite koliko dugo ljudi mogu nositi nešto u sebi. Nauče s tim živjeti, šutjeti, smiješiti se, odlaziti na posao, odgajati djecu. Izvana sve može izgledati potpuno normalno, a ispod te površine može postojati cijeli jedan svijet. Zato danas na ljudsku šutnju gledam drugačije.

Ne mislim više da je šutnja praznina. Vrlo često je upravo suprotno – šutnja je puna svega onoga što čovjek nije mogao, znao ili smio izgovoriti. I da, mislim da gotovo svaka obitelj ima neku svoju malu provaliju. Ne mora to biti velika tajna niti nešto dramatično. Ali ono o čemu najviše šutimo često najviše određuje naše odnose.

Zato mi je „provalija“ postala tako snažna metafora. Nije uvijek nešto što vidimo. Ponekad cijeli život hodamo njezinim rubom, a da nikada ne pogledamo dolje. Ove dvije knjige nisu me naučile da ljudima manje vjerujem. Naprotiv. Naučile su me da budem pažljivija prema njima. Da iza nečije šutnje ne tražim odmah krivnju i da ne sudim tako lako. Jer svatko od nas nosi nešto o čemu drugi ne znaju ništa.