Antropološka istraživanja pokazuju da su različite izvođačke aktivnosti temeljne odlike ljudskog roda i da su uočene još kod špiljskih ljudi.
Uostalom, prisjetimo se situacije kada netko (izvođač) okupljenom društvu (publici) prepričava odabrani događaj: često pri samoj izvedbi (pripovijedanju) dodaje (inače nepostojeće) elemente koji će priču učiniti zanimljivijom ili će pojačati njezinu „sceničnosti“.
Dakako, postoje darovitiji i manje daroviti interpreti, ali oni koji svoj život posvete glumi (plesu , pjevanju) često ju doživljavaju kao sudbinu/poziv a ne kao profesiju.
Gledajući mlade glumce koji se radije besposleno vrzmaju po Zagrebu nevoljni otići u manju kazališnu sredinu u strahu da ne bi propustili svoju „veliku šansu“ (što je smiješno u današnje doba stalnog kruženja informacija), pitala sam se, je li glumac koji ne glumi još uvijek glumac?
Jer istinski glumac (ovdje talent ipak nadmašuje diplomu) mora nastupati, mora „nešto izvoditi“.
Gornje rečenice pišem ponukana nastupom glumice i pjevačice Kostadinke Velkovske na pjesničkoj večeri „Glas ljubavi“ u Centru za kulturu Trešnjevka (koprodukcija KD „Leda“ i B GLAD produkcija, 1. 4. 2021.) uz glazbenu pratnju Tonija Eterovića u režiji Borisa Svrtana i dramaturgiji Vesne Đikanović.
Svojom uživljenom interpretacijom pjesama hrvatskih i makedonskih pjesnika različitih naraštaja, te pjevanjem u kojem dolazi do izražaja njezin mukli, senzualni glas, Velkovska (1949.) je vrlo uspješno premostila svoje dugo izbivanje s pozornice.
Zbog teške bolesti i dugotrajnog oporavka, još uvijek narušena zdravlja, plavokosa Kosta, kako je od milja zovu prijatelji i publika, srčano se dohvatila prilično složenog pjesničkog materijala, jer niti su birani laki pjesnici (Krmpotić, Šopov, Jagić, Mihalić, Petlevski samo su neka od dvadesetak imena) niti jednostavne pjesme.
U pjevanom dijelu najpotresnija je bila izvedba pjesme „Od ljubov ne se bega“ poznatog makedonskog skladatelja i pjevača Zafira Hadžimanova (1943.-2021.), dugogodišnjeg prijatelja koji je preminuo nekoliko dana uoči njezinog nastupa.
Uvijek otvorena u svojim izjavama, Velkovska je priznala da se osjeća poput debitantice, tim više što je još uvijek opterećena krhkošću svojeg tijela.
Ali, kao što nikada nije bježala od ljubavi, tako nikada nije dozvolila da ju išta odvoji od glume ili govorenja i pjevanja stihova. Ako su mogli oni u špiljama….
Fotografija: Ognjen Karabegović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
