Odlazeći na predstave za sasvim, sasvim malu djecu osjećam se poput uljeza i očekujem da će mi biti nejasno o čemu se radi i da će mi možda biti čak i dosadno jer sam ja velika, velika.
Znalo se dogoditi da me predstava za najmlađe razgali i da pomno pratim zbivanja iako se ne priključujem zajedničkom puzanju uokolo (ipak).
Takva je bila čudesna predstava „Svjetlucanje“ koju su koreografirali i režirali Sanja Tropp Frühwald, Till Frühwald i Gat Goodovitch Pletzer u produkciji Vrum Performing Arts Collective (Zagrebački plesni centar, 15.11.2025.).
Prostor „premrežen“ visećim velovima od bijelog tila na čijem su podu razbacani nepravilno oblikovani „jastuci“ činio je neku vrstu prozračnog „šatora“ u čijoj se unutrašnjosti nesmetano moglo cirkulirati a budući da je predstava namijenjena dobnoj skupini od 6 mjeseci do dvije godine (samo je jedan gledatelj premašivao tu dobnu skupinu, ali on se čvrsto držao mame) onda je glavni način kretanja bilo – puzanje.
Djeca i roditelji (svi bosonogi) se na početku predstave, kada još nitko nije siguran što ga čeka, drže zajedno ali kada zavlada umirujuće ozračje praćeno sugestivnom glazbom (skladateljica i udaraljkašica Kaja Włostowska ) djeca se odlučuju za „odlazak“, prvo prema plesačicama (Sanja i Gat) a potom u međusobne „posjete“.
Nevjerojatno je kako se već u ranoj dobi prepoznaju karakterne osobine ali i okruženje u kojem djeca stasaju: jedni su smjelo puzali na suprotnu stranu dvorane (pa su ih mame „hvatale“ i odnosile natrag: posebno je bio aktivan dječak koji je bio odjeven u kombinezon s našivenim ušima i repićem- očito zečić) dok su drugi čekali „razvoj situacije“, ali skoro nitko nije ostajao trajno uz roditelje (osim tromjesečnog djeteta koje je mirno odspavalo predstavu).
Na podu su neki jastučasti oblici služili kao elementi za igru dok su neki bili dodatna rasvjetna tijela, pa je izvedbeni prostor obasjavala blaga svjetlost koja je doprinosila smirenom ozračju, tako da niti neočekivano izvlačenje plesačica ispod nakupine „jastuka“ nije izazvalo veliko uzbuđenje.
Za razliku od svijetlih boja samog ambijenta, plesni kostimi su privlačili pažnju jer je jedan bio opšiven obojanim resama a na drugom su dominirala sjajeća dugmad (veliki izazov za najpoduzetnije gledatelje).
Pia Greven je uobličila prostor i kostime međusobno ih usklađujući i čuvajući osjećaj sigurnosti kojim je odisala ova predstava. Glazbenica Kaja Włostowska je cijelo vrijeme boravila na sceni i sviranjem pratila nastup plesačica, tek nakratko napuštajući ksilofon kako bi proizvela zvukove na raznim visećim glazbalima razmještenim po „šatoru“: svojim je sviranjem dopunila nastup i poduprla interaktivni karakter ove poticajne predstave.
Umirujuća glazba, plesni pokreti koji su združivali plesačice s okolinom i svjetlost čiji je blagotvorni sjaj obavijao sve prisutne ni kod koga nisu izazvali nikakvu nelagodu: niti jedno dijete nije zaplakalo, niti jedna odrasla osoba nije poželjela ranije izaći. Iako su oni kojima je predstava namijenjena i dalje mali a ja sam i dalje velika i sigurno nam se razlikuju percepcije, vjerujem da je svatko od nas našao nešto za sebe , nešto što mu je privuklo pažnju i gurnulo ga prema novim spoznajama (ovisno o broju centimetara iznad poda).
Prihvatimo li tezu da tijelo „pamti“, onda je ovom predstavom kazalište „ulovilo“ svoje prve ovisnike i mogu samo željeti da ih kasnija iskustva ne odvuku iz ovog „svjetlucavog“ šatora.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
