Raditi u staklu svakako je poseban izazov: ima svojih prednosti i neospornih vrijednosti, ali nameće i uske okvire i nužna ograničenja. Izborom materijala odmah se opredjeljujemo na svjetlost i sjaj, za prozračnost i blistanje, no prilikom izvedbe moramo računati na stroge zakonitosti i na neizravnost, postupnost samoga postupka. Rad u staklu, dakle pretpostavlja svladano znanje i precizno planiranje, uvažavanje naravi odabrane tvari i revno praćenje tehničkih mogućnosti kreativnog procesa, a tek onda slijedi prilika za ostvarenje individualnog viđenja, za sačinjavanje predmeta sa svojstvima znaka, za pojavu oblika slojevita značenja i višesmjernog zračenja.
Izdvojeno:
> Otvorenje će se održati u subotu 11.11.2017. u 12:00 sati u Galeriji Mala, Trg Bana Josipa Jelačića 6> Izložbu će otvoriti kustos izložbe gospodin Tonko Maroević
> Izložba Staklo ostaje otvorenom do 19.11.2017. godine, a može se razgledati svakodnevno od 10.00 do 20.00 sati
> Ulaz je slobodan.
Jeronim Tišljar javlja nam se oboružan iskustvom dugoga i raznolikoga bavljenja problematikom uporabe stakla i prilikama njegove primjene. Ogledao se u suradnji s arhitektima na zahtjevnim zadacima istančane artikulacije prostora, okušao se u dizajnu predmeta za serijsku proizvodnju, provjerio svoju imaginaciju u konstituiranju jednokratnih artefakata simboličnih protega.
Ovom zgodom pokazuje nam autonomne, samostojeće tvorevine dobro odvaganih nutarnjih silnica, te tako dokazuje svoj neosporni skulpturalni senzibilitet, aktiviran na specifičnom području prozračne tvari.
U hrvatsku umjetnost oblikovanja u staklu Tišljar unosi ne samo tekovine svojega praškog školovanja nego i naglašen racionalni i konstruktivistički pristup. Za razliku od naših doajena i protagonista na tom području, Motike i Goldonija, koji su for- mativno stasali u okvirima mletačke (staklopuhačke) produkcije i težili organičkom i biomorfnom poimanju oblika, Jeronim Tišljar provodi pravu sintezu geometrijskih i materičkih premisa, svojevrsnu simbiozu manufakturnih i industrijskih postupaka, svakako s težnjom da iz površine i mase izbije što više luminističkog učinka.
Jednostavnost i čistoća pojedinih objekata bliska je minimalizmu i purizmu (gotovo da kažemo: esencijalizmu) modelacije, ali to ne priječi složenu igru raznoliko usmjerenih svjetlosnih prodora.
Piramidalni i kristalični oblici svakako uvećavaju napetost zrakastih prepleta i preljeva, a faktor kromatskih intervencija (ma koliko odmjernih i suzdržanih) daje dodatnu, nemimoilaznu dimenziju afektivne participacije. Sintagmom “slomljena svjetlost” sam je autor primjereno ukazao na temeljnu specifičnost svoje kreativne poetike: na oštrorubnost nutarnje i britkost parcelacije, na kompleksnost i dinamizam odlučnih jukstapozicija.
Ipak, možda najizrazitije rezultate Jeronim Tišljar postiže u radovima u kojima konfrontira naizgled disparatne sastojke. Primjerice, kada na kockasti postament posadi elipsoidnu, sfernu jezgru, kada stožasti tuljac zavrne u pužoliki koncentrični “čvor” ili kad trokutastu prizmu izmakne iz ortogonalne osovine.
Sve su to primjeri kompozicionog “otežavanja” forme, nadmašivanja inače zadanih radnih pretpostavki primarnih struktura. Vrijednost stvaralaštva sastoji se i u odazivanju neortodoksnim izazovima, a ova izložba nudi nam dovoljno široke raspone bljeskovitih pobuda.
Tekst: Tonko Maroević
Uz dopuštenje: priredba (sve fotografije)
