Svjesni nadmoći stvarnosti nad izmišljajem, pronicljivi autori crpe svoje teme iz okoline i pošto ih imaginativno „prekroje“ od njih oblikuju nove sadržaje.
Nove ali ne i nepoznate jer je autorski projekt „Šapat duše“ Tamare Kučinović (tekst, režija, oblikovanje rasvjete) priča o emigrantima ali ne preko ilegal- nog prelaženje granica, života u neljudskim uvjetima i straha od gnjeva domaćeg stanovništva, nego kroz gubitak suštine: „Ovo je priča o ljudima kojima je naprasno oduzeto ono po čemu su oni baš oni i nitko drugi.
O ljudima koji su postali ime i broj. O ljudima koji su u sekundi izgubili dom. Dom u kojem se njihova suština odražavala u njihovim postupcima, dom u kojem su bili baš ono što jesu i ništa drugo, dom u kojem je sreća bila njihov nazivnik.“( Kučinović). Ova lutkarsko-dramska predstava postavljena je u Podrumskoj sceni „Zvonimir Rogoz“ HNK u Varaždinu (29.12.2023.) i osjet klaustrofobije koji izaziva ovaj neveliki prostor crno obojanih zidova dopunjuje nelagodu koju osjećaju likovi u ambijentu sazdanom od pijeska (Davor Molnar).
Pijesak se u ovoj prilici može različito interpretirati: kao građevni materijal (jednostavna gradnja i razgradnja), kao zemljopisni pojam (pustinje u Siriji), kao nedostatak vode…
Autorica lutaka i kostimografkinja lutaka Alena Pavlović vrlo je znakovito oblikovala lutke: mekane i savitljive (zbog žice mogu zadržati izabrani položaj), izrađene su od vodootporne tkanine pješčane boje i mada su im tijela i udovi jasno oblikovani, nemaju ličnih oznaka (samo nos) pa im, osim govora, glumci ustupaju i svoje grimase.
Glumačka odjeća se sastoji se od smeđih hlača i majice (Davor Molnar) što bismo mogli shvatiti kao „pojačane“ boje pijeska, a ugođaju doprinose glazba (Ivana Đula, Luka Vrbanić) i video projekcije (Damir Chytil).
Predstava počinje scenama koje su tipične za ljude u neprimjerenim životnim uvjetima kada pokušavaju doći do nužnih potrepština pa se stalno svađaju (u redu za vodu, tuš, kruh…) pri čemu se pojačava njihov osjećaj bezvrijednosti („Ja sam nitko“).
Ali, srećom, uvijek ima netko tko se odbija prepustiti nesreći a to je u ovom slučaju dječak Idris (Filip Eldan) koji uz povik „Imam volju bagera“ odlučuje: „…da raskopa ono što je netko zakopao duboko u središte sebe, da vrati suštinu svakom biću koje je bilo primorano da postane nitko i da nađe slobodu čak i na mjestu gdje ograde rastu iz blata, gdje se prašina jede za doručak i ljudi su nitko.“ (Kučinović).
I tako pita Idris Yusru (Sara Ipša) što je ona bila prije i kada otkrije da je bila plivačica, „gradi“ za nju bazen (u rupu u pijesku nalijeva vodu i njih dvoje, ona u profesionalnom plivaćem kostimu, naočalama i kapici a on „onakav“ oponašaju plivanje; ona više nije „nitko“ nego je opet Yusra, plivačica).
I tako sa svakim – i sa Skromnim mudrim čovjekom s kozom (Nikša Eldan) i s Istetoviranim mangupom (Marinko Leš) i s Neizdrživo usamljenim čovjekom ( Marinko Leš) i sa Ženom s najmekšim glasom na svijetu (Sara Ipša) i sa svojim Tatom (Nikša Eldan) koji tvrdi „Nemam što dati. Ja sam nitko. Mene više nema“ jer je pijanist koji nema na čemu svirati, a u svemu ga vodi mudra Baka (Sunčana Zelenika Konjević).
Nabrojala sam likove jer svatko od njih, zahvaljujući Idrisu koji „Ima volju bagera“ pristane na „otkopavanje“ svojih želja i sposobnosti koje su zagubili u novim, brutalnim uvjetima.
Jedna od najdirljivijih scena (a predstava njima doista obiluje) je skupno „nagovaranje“ kuhara (Marinko Leš) da ponovo kuha: on prvotno odbija ali kada shvati koliko su se svi namučili da za tu priliku priskrbe nekakve namirnice odluči kuhati – Leš se odlično snašao kao „friški“ lutkar.
Zahvaljujući „volji bagera“, svi su od „nitko“ odlučili postati „netko“ (odlično korištenje pijeska, blata i lutke) i kada se na kraju predstave projiciraju fotografije osoba (sa statusima i imenima ) koje su bile „modeli“ za predstavu, ponovo se moram diviti odlučnosti i predanosti Tamare Kučinović u njenom nepokolebivom traganju za humanošću.
Pri tome ona ne štedi ni sebe, ni glumce, ni publiku, njezini postupci su jasni i beskompromisni i koliko se sjećam, nikad joj nije bilo teško zavrnuti rukav i iščupati nam srce.
Fotografije: Marko Ercegović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
