Predstave na 23. festivalu plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat (22.-24.7.2022.) nisu možda uvijek udovoljavale razini očekivanja, ali su svake večeri barem jednom potaknule srca da jače zakucaju.
Počela bih s izvrsnom koreografkinjom i plesačicom Matejom Bilosnić (Zadarski plesni ansambl) s multimedijalnom predstavom „Klown“ (glazba, tekst, kostimi Matea Bilosnić/ Meteo, scenografija Josip Kresović/Naonar) koju sam prvi put vidjela kao dio triptiha „Ab ovo“ (Monoplay 2020., Zadar) i koja mi se sada čini čvršćom i uvjerljivijom, kako emotivno tako i izvedbeno (Loža, 22.7.).
Budući da klaun u našoj kulturi ima status „neozbiljnog“ stvora koji o svemu smije slobodno govoriti, Bilosnić to koristi na pametan i dopadljiv način ne prezajući od suvremenih tekovina.
Prije njezinog nastupa mogli smo vidjeti skupinu „Fubunation“ koju su Rhys Dennis i Waddah Sinada osnovali 2017. godine u Londonu „sa željom da pridonesu crnačkoj kulturi kroz veću vidljivost i sudjelovanje plesača crnaca u predstavama suvremenog plesa“ (navod iz programa) zbog čega su osmislili (koncept, koreografija, izvedba) predstavu „Ruševine“ (kaštel Grimani).
Uz ritmičnu mada ponekad malo napornu zvučnu kulisu (Sam Nunez) i dobro dizajnirano svjetlo (Jonathan Samuels) njih dvojica „dekonstruiraju svoju unutarnju borbu za premoć i nalaze ravnotežu između sukoba, ranjivosti i međuovisnosti“.
Publici se, sigurna sam, najviše svidjela predstava „U iščekivanju Jamesa B.“ koreografkinje Helene Taddei Lawson i izvedbi Cie Art Mouv ( grupe koju je 1999. osnovala i u kojoj sama pleše) jer osim što su mogli uživati u bravuroznom plesu i sami su bili pozvani da zaplešu unutar predstave i da se pridruže njezinom „nastavka“ (Trg, 23.7.).
Ne sjećam se da sam ikada svjedočila takvoj kontroli plesača nad vlastitim tijelom: od „nezavisnog“ kretanja svakog dijela tijela do potpune „blokade“ kretanja.
Budući da se predstava odvija gotovo frenetično, teško se razdvajaju komponente (Tommy Lawson-zvuk, Anouar Benali- svjetlo) pa se u cjelinu stapaju ples i rap izvedba (James Delleck), glazba (Brown, Jackson, Bee Gees i drugi) i drugi vidovi komunikacija…
Meni je ipak najfascinantnija bila spoznaja da se ne radi o mladim ljudima, ali da njihova tijela „odbijaju “ sudjelovati u protoku vremena – kao da sam ušla u vremeplov koji me odvezao u prošlost do nekog kluba gdje se odvija „luda“ zabava na koju smo svi dobrodošli. Predstava koja nikada ne završava jer svi odlaze kući plešući: zato što više drugačije ne mogu i ne znaju.
Fotografije Andi Bančić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
