Svi imamo svoje jezične favorite od melodija koje nas obaraju s nogu na prvom spoju do izgovora zbog kojih nesvjesno kolutamo očima. No, lingvisti upozoravaju da naša reakcija na nečiji govor nema apsolutno nikakve veze sa samim jezikom, već otkriva nešto puno dublje o nama samima.
Svi smo gledali francuske filmove u kojima žena sjedi u pariškom kafiću, naručuje kroasan, a konobar joj odgovara onim prepoznatljivim, baršunastim francuskim naglaskom. U glavi vam se odmah pale lampice za romantiku, visoku modu i eleganciju. Sada tu istu filmsku scenu zamislite izgovorenu s tvrđim, primjerice njemačkim naglaskom. Odjednom pariška ležernost u vašoj glavi dobiva puno stroži, ozbiljniji ton.
Zvuči poznato? Niste jedini. Putovanja nas uče da svijet ne miriše i ne izgleda svugdje isto, ali najjače emocije, od čistog oduševljenja do neobjašnjive odbojnosti, često u nama budi upravo način na koji ljudi izgovaraju riječi.
Ipak, kako u svojoj najnovijoj analizi za Psychology Today objašnjava lingvistica i autorica knjige Beyond Words, dr. sc. Karen Stollznow, niti jedan naglasak nije sam po sebi ni pametniji, ni ljepši, ni agresivniji od drugog. Sve je, zapravo, u našoj glavi.
Svi imaju naglasak – da, čak i vi!
Jedna od najvećih zabluda u koju ljudi vjeruju jest rečenica: “Ja nemam naglasak, govorim potpuno neutralno.” Lingvisti na to samo odmahuju rukom. Naglasak je jednostavno način na koji izgovaramo riječi pod utjecajem kraja iz kojeg dolazimo i društva u kojem smo odrasli. Svi ga imamo, samo što svoj vlastiti ne čujemo jer nam je – normalan.
Problem nastaje onog trenutka kada određenim naglascima počnemo lijepiti etikete. Najpoznatiji svjetski primjer je takozvani Received Pronunciation (RP), poznatiji kao kraljevski engleski ili BBC engleski.
Otkako su ga 1920-ih popularizirali radijski i televizijski voditelji, taj je izgovor postao globalni sinonim za obrazovanje, bogatstvo, autoritet i visoku klasu. Kad čujete nekoga da tako govori, vaš mozak automatski zaključuje da ta osoba zna o čemu priča.
S druge strane, naglasci iz ruralnih krajeva poput južnjačkog američkog otezanja ili određenih lokalnih dijalekata kod nas često se nepravedno povezuju s nižim obrazovanjem ili manjkom sofisticiranosti. No, ovdje na scenu stupa zanimljiv fenomen koji stručnjaci nazivaju prikriveni prestiž (covert prestige).
Isti onaj lokalni govor koji će netko u metropoli smatrati “seljačkim”, u matičnoj će zajednici biti znak topline, autentičnosti, pripadnosti i ponosa.
Jezik ljubavi protiv “pisaćeg stroja koji pada niz stepenice”
Naše reakcije na strane jezike nisu uvijek vezane uz društveni status; ponekad su rezultat stoljetnih kulturnih stereotipa, pop-kulture i povijesti.
Francuski tako već desetljećima drži titulu jezika ljubavi. Njegovi nazalni samoglasnici i meki suglasnici daju mu dojam muzikalnosti, a asocijacije na vrhunsku gastronomiju, umjetnost i zavođenje toliko su jake da mislimo kako na francuskom čak i psovke zvuče otmjeno – što je sjajno sažeo lik Merovingiana u filmu Matrix Reloaded.
Nasuprot tome, njemački jezik redovito izvlači deblji kraj. Zbog nakupljenih suglasnika i oštrijeg izgovora često ga opisuju kao grub i ljutit. Slavni irski komičar Dylan Moran jednom se našalio da njemački zvuči “kao pisaći stroj koji jede aluminijsku foliju dok ga netko baca niz stepenice”.
Da ti stereotipi nisu nastali jučer, dokazuje i izjava cara Svetog Rimskog Carstva Karla V. iz 16. stoljeća, koji je navodno rekao: “Španjolski govorim Bogu, talijanski ženama, francuski muškarcima, a njemački svom konju.”
Zašto naš mozak zapravo sudi po govoru?
Znanost je jasna: francuski nije biološki romantičan, niti je njemački prirodno bijesan. Te dojmove učimo kroz filmove, serije, vijesti, povijesne traume i vlastita iskustva s putovanja. Ono što je jednom slušatelju profinjeno, drugome je snobovski. Ono što je jednome toplo i domaće, drugome je provincijalno.
No, ova pojava – stručno nazvana jezična pristranost (accent bias) – nije samo bezazlena tema za kavu uz putopisne priče. Istraživanja pokazuju da predrasude prema naglascima imaju vrlo stvarne posljedice: one utječu na to hoće li netko dobiti posao, kakvu će ocjenu dobiti u školi, koliko ćemo mu vjerovati na sudu, pa čak i kakvu će liječničku skrb primiti.
Često mislimo da ljude procjenjujemo po onome što govore, a istina je da smo presudu donijeli i prije nego što su završili prvu rečenicu.
Sljedeći put kad vas na putovanju nečiji naglasak očara ili vam pak instantno digne tlak, zastanite na sekundu. Ne reagirate na zvukove – reagirate na priče i predrasude koje ste u glavi sami zalijepili za njih.
Zašto su nam neki naglasci privlačni, a drugi odbojni?
Naša privlačnost prema određenom naglasku nije biološka, već naučena. Oblikuju je kulturni stereotipi, pop-kultura, mediji i društveni status koji povezujemo s državom ili regijom iz koje govornik dolazi.
Postoji li osoba koja govori potpuno bez naglaska?
Ne. Prema lingvistima, svaka osoba na svijetu ima naglasak jer on predstavlja regionalni i društveni obrazac izgovora. Ljudi koji misle da nemaju naglasak zapravo govore standardnim ili dominantnim dijalektom svoje sredine.
Što je jezična pristranost (accent bias)?
Jezična pristranost je nesvjesno donošenje sudova o nečijoj inteligenciji, obrazovanju, pouzdanosti ili karakteru isključivo na temelju načina na koji ta osoba izgovara riječi.
Tekst: Vanja Horvat
