Povremeno saznajemo kako je jedno ljudsko biće zatočilo drugo ljudsko biće prisiljavajući ga na mukotrpni rad ili ponižavajuće uvjete života i spomenutu situaciju spontano nazivamo „ropstvom“.
Takve situacije doživljavamo kao ekstremne budući da se današnja društva opisuju kao „slobodna i demokratska“, pri čemu se, slučajno ili ne, zaboravljaju ili zanemaruju primjeri u kojima su žene u lošijem položaju od muškaraca jer im je nedostupno odgovarajuće obrazovanje ili visoko rangirano radno mjesto.
Budući da se navedeno stanje u ženskom životu smatra „uobičajenim i normalnim“, često ga „stimuliraju“ obitelj i bliža okolina čime „guraju“ žene u neželjeni brak ili u tipično (loše plaćeno) žensko zanimanje.
Posljedica je nesretan život nezadovoljne žene no u tome nitko ne vidi ništa sporno… osim možda po neka aktivistica, angažirana spisateljica, ogorčena redateljica ili ljuta glumica.
Stjecajem okolnosti (mada tvrde znalci da ništa nije slučajno) nedavno sam pogledala dvije predstave vezane uz (uvjetno govoreći) žensko ropstvo: „Meso“ Lare Šarić u režiji Vinka Radovčića i koprodukciji Drame plus i HNK Zadar na kraju 28. Zadarskog kazališnog ljeta (Kazalište lutaka Zadar,3. i 4.8.) i „Pobuna Sold Out“ prema motivima romana „Ljubavnice“ Elfride Jelinek u režiji Senke Bulić i produkciji Kazališta Hotel Bulić (Kulturni centar Travno, Zagreb, 12.9.).
Drama „Meso“ (2004.) Lane Šarić (1983.) bavi se odnosom majke i kćeri koji se temelji , grubo govoreći, na preobražaju kćeri u zamamnu ženku koja će tjelesnim dražima uspješno manipulirati muškarcima izvlačeći od njih novac za svoju (i majčinu) lagodnu budućnost.
Majka je, koju vrlo uvjerljivo glumi Jelena Miholjević, vremenom izgubila zamamnost , ali je razvila mehanizme preživljavanja kojima podučava svoju kćer, u skladu s marketinškom uporabom ženskog tijela. Kći Ajša (Iva Jerković) pokušava se oteti majčinoj namjeri da je pretvori u meso bez duše (želi biti „Svoja“ a ne „Svačija“ kako inzistira majka), no za to nema dovoljno snage.
Priču je potaknula novinska vijest o majci koja je unakazila kćer kiselinom jer je smatrala da se kći nedovoljno brine o njoj, pa i predstava počinje vijestima o raznim vrstama obiteljskog nasilja. Osorni, gotovo okrutni dijalozi između majke i kćeri u suprotnosti su s ružičastim namještajem (sjajno ostvarenje scenografa Josipa Kresovića- Naonara), projekcijama Ivana Lušičića Liika i glazbenim izborom Vinka Radovčića, dok kostimi Anite Goreta naglašavaju kćerinu naivnost i majčinu prijetvornost.
Iako temeljno duodrama, predstava ima i „nevidljive pomoćnike“ koji sa strane prinose rekvizite i ta „međuigra“ s glumicama odlično funkcionira. Usprkos dobrom radu dramaturginje Karle Leko, tekst mi je pomalo upitan, no predstava je u svim segmentima – vizualnom, redateljskom i glumačkom – vrlo dobro oblikovala ideju pa smatram da je zadarska kazališna scena iznjedrila vrlo zanimljivo ostvarenje.
Budući da sam uspjela vidjeti premijeru i reprizu, više mi se svidjela repriza jer su glumice (manje egzaltirane) donijele čvršću verziju opake, no nesumnjivo prihvaćene priče o imperativu neslobode.
A to je moguća verzija ropstva, nije li?
Dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2004.) austrijska književnica Elfride Jelinek (1946.) ne preza od teških tema ili od opakih riječi (ono što olako izgovaramo u psovkama, sa „zgražanjem“ čitamo u knjigama ili slušamo na pozornici), pa s radošću mogu glumicu i redateljicu Senku Bulić (1964.) „učlaniti“ u klub „spremnih na sve“ što pokazuje odabirom tema za svoje predstave, među kojima je i ova, nazvana kratko „Pobuna“.
U predstavi se bavi Brigittom (jednom od dviju protagonistica kratkog romana „Ljubavnice“ objavljenog 1975.), šveljom u tvornici grudnjaka, koja spas od napornog posla i izlaz iz dosadnog života vidi u braku s Heinzom kojeg namjerava „zaskočiti“ trudnoćom jer lukavo „upravlja“ njegovom pohotom.
Odjevena u radničku kutu nabačenu preko čipkastog bijelog korzeta (Oliver Jularić), priučena švelja Brigitta (Beti Lučić) sjedi za šivaćom mašinom „zalokotana“ u kabini prozirnih zidova (scenograf Tomislav Ćurković) u kojoj se mijenja osvjetljenje (Tomislav Maglečić) i priča o žuđenom Heinzu kroz stisnute zube i uz ogorčenu grimasu.
Usprkos izjavama o ljubavi i spremnosti da pomogne njegovoj majci u kućnim poslovima, ona ih oboje iskreno i bez zadrške mrzi, ali spremno trpi poniženja zbog „viših ciljeva“.
Jer Heinz će začeti njezino dijete zbog kojeg će je oženiti i ona će prestati „rintati“ u tvornici i postati suvlasnica elektro-radnje i steći vlastitu kuću.
Brigitta stremi društvenoj zadatosti prema kojoj je udana žena uspješna žena i mada gotovo sigurno zna da neće biti sretna, bit će egzistencijalno osigurana, pa se ponaša po zadanim pravilima.
Odličan je tekst (prijevod Hana Stojić) suvislo skraćen i sjajno prikazuje ženu „uhvaćenu“ u mrežu društvenih laži na koje sama pristaje. Jedini ozbiljna zamjerka predstavi je što Beti Lučić svoje ogorčene monologe ne varira ovisno o promjenama u Brigittinom životu: ne djeluje mi logično da podjednako prikazuje stanje svoje protagonistica dok se ova „bori“ za Heinzovu naklonost i kada se napokon uspijeva „ugnijezditi“ u njegovom svijetu.
Ipak, vrlo mi je drago da se Jelinek uključila u hrvatsko kazalište i skoro sam sigurna da će mnoga gledateljica posegnuti za njezinim knjigama. Možda i poneki gledatelj?!
Sigurna sam da spomenute kazališne predstave nisu izmamile radosne osmijehe na licima publike, ali su reakcije pokazale da ozbiljne teme nisu nikakav tabu.
Fotografije: Željko Karavida (Meso) i Marko Ercegović (Pobuna/Ljubavnice)
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
