Najveći i najpoznatiji zagrebački buvljak (sajam rabljene robe) nalazi se na Jakuševcu podno ogromnog smetlišta neposredno uz Sajam automobila, no nitko ga tako ne zove.
Svi ga zovu Hrelićem (prema davnom mjestu buvljaka) i odlaze tamo kako bi uživali u najrazličitijoj ponudi: rabljene četkice za zube, dioptrijske naočale, najraznovrsniji vijci, čokolade i bomboni, muške nošene košulje dugih rukava po 2 kune, vrhunski parfemi (s garancijom da nisu krivotvorine jer su ukradeni), knjige i slike, porculansko posuđe, bižuterija…ali i posve nova, još neraspakirana odjeća iz Turske, Kine, unutarnjih rezervi.
Najveći jezikoslovni čistunci teško mogu Flohmarkt (njem.) ili Flea Market (engl.) prevesti na prihvatljivi (razumljivi) hrvatski jezik – od buhe bi se moglo reći bušlji sajam…no, tko bi doista znao o čemu govorite?! Ukratko, ostanimo na razini uobičajene komunikacije, pa sve sajmove starih stvari, od antikviteta do krame, nazovimo buvljacima.
Tako se nedjeljom u jutarnjim satima Britanski trg (poznat kao Ilički ili Mali plac) pretvara u sajam antikviteta i knjiga, ukratko buvljak (petkom poslije podne se tamo već „omuhavaju“/“obuhavaju“ ljubitelji knjiga, ali najveselije i najšarolikije je u nedjelju prije podne).
Postoje ljudi koji kao dio svojeg nedjeljnog rituala odlaze na Britanac, kunući se da su nabavili (kupili, oteli) krasnih stvari (nakit, šalicu, starinsku secesijsku vitrinu, čipku, bibliofilsko izdanje, ploču „Beatlesa“) za bagatelu – više od samog predmeta vrijedi gledati ushit na njihovim licima.
Britanac nije naročito lijep trg (ni novi vodoskok nije to promijenio), ali njegova preobrazba u bajkoviti trg nekoliko nedjeljnih jutarnjih sati je doista očaravajuća.
Budući da je sve više ljudi sklono rečenici „slika govori više od tisuću riječi“, često se mogu među kupcima, prodavačima i luftinspektorima zateći ljudi s fotografskim aparatima ili kamerama.
Među njima se, prvo slučajno, a onda ciljano zatekao fotograf Fredy Fijačko (1954.) ostvarujući „projekt Britanac“ u dvije faze: 2010.-2012. i 2012.-2016. ,koristeći različite kamere, pa i onu namijenjenu snimanju ekstremnih sportova (GoPro).
Nisam ga nikada zatekla da leži na podu ili visi na grani okolnih drveća ili čuči ispod stola, ali na nekim su fotografijama ljudi i objekti stoje pod neobičnim kutevima, što daje naslutiti čudne fotografove položaje.
Naime, u ovo vrijeme „kada svaka šuša ima digitalac“ agresivno snimanje postaje običaj – naravno kod nevježa. Pravi fotograf je diskretan, jer samo spontanost daje licu nepatvoreni izraz i osobi istiniti karakter.
Zahvaljujući Centru za kulturu Trešnjevka više od tri stotine Fijačkovih fotografiaj našlo je svoj trajni dom u knjižici „Britanac nedjeljom prijepodne“ (tekst povjesničarke umjetnosti Branke Hlevnjak).
Fijačko podjednako fotografira poznate i nepoznate, po suncu, snijegu i kiši, predmete uredno posložene na tezgama i u poderanim kutijama ispod, vrijedne Rosenthalove čajnike i snopove odbačenih ključeva…
Njegove fotografije pokazuju da su naša sjećanja varljiva, da smo hodajući uokolo uhvatili neki detalj koji je postao samo naš i nitko ga drugi nije zapazio, da je ponuda puno neobičnija negoli što smo sami svjesni, jer Fijačko dokumentira bez potrebe da „frizira“ (fotošopira).
Ako se osjećate bezvoljno i „izraubano“ , buvljak na Britnacu nedjeljom u jutro okrijepit će vas učinkovito poput istinskog „melema za dušu“!
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
