Usprkos globalnom kolanju informacija i poznavanju raznih običaja, još uvijek spominjemo kulturološki šok i dvojimo oko učinka koji će u nama izazvati neka udaljena sredina, uvjetno nazvana egzotičnom.
I onda otkrijemo da vrlo dobro možemo pratiti i osjećaje i razmišljanja kao što je bilo pri gostovanju Šangajskog centra za dramsku umjetnost s predstavom „Pismo nerođenom djetetu“ prema istoimenom romanu Oriane Fallaci u režiji Zhou Ke i dramatizaciji Zhou Ke, Wang Wei i Wang Lin u Zagrebačkom kazalištu mladih (16.6.2025.).
Naravno da se očitovala drugačija vizualnost (scenografkinja i dizajnerica svjetla Zhu Yushunag) no kostimi (Leng Jia) su bili vrlo jednostavni budući da su sve tri glumice (Huang Fangling, Zhu Jie i Mai Duo) utjelovljavale simbolični lik žene (ne nužno samu autoricu iako se i sama zatekla u opisanoj situaciji) koja pokušava prihvatiti svoju trudnoću i „razgovara“ sa svojim nerođenim djetetom.
Problem koji očito tišti mnoge žene u urbanim sredinama razvijenih zemalja jest dvojba između profesionalnog života/karijere i (nesumnjivo) drugačijeg života koji nastupa rođenjem djeteta. Fallaci (1929.-2006.) je bila vrsna novinarka koja se nije bojala kontroverza pa je tako i u ovoj intimnoj ispovijesti uz puno nježnosti prema životu koji nosi, beskompromisno pisala o ključnim problemima koje tište žene poput diskriminacije prema samohranim majkama, odnosu prema pobačaju ili kompromisu vezanim uz posao i majčinstvo.
Redateljica Zhou Ke je svoj poticaj za predstavu izrekla sljedećim riječima: „Za mnoge suvremen žene odluka o tome hoće li postati majke ili ne predstavlja stav prema samom smislu života.
(…) Rođenje djeteta može donijeti nove izazove i vlastite i djetetove koji će se tijekom života postupno otkivati.(…) kako se suočiti s prazninom, s ljubavlju, sa životom, sa spolom, slobodom, pravednošću i smislom postojanja.
(…) Baš kao i posljednji stih predstave, koji mi je jedan od najdražih:„Postoji, život postoji zauvijek“ (…) Veselim se rušenju rodnih granica i nadam se da će svaka izvođačica i svaki izvođač unijeti vlastito životno iskustvo, te prikazati čitavo kazalište na pozornici kroz prizmu apsurda, radosti i pjesničke ljepote.“
Sama pripovijest teče bez zastajkivanja i bez krzmanja, a posebnost pojačavaju elementi poput maski, lutaka, stiliziranih plesnih koraka, igre sjena i efektne projekcije (Du Xiao’ou).
Atmosferu obogaćuje Yin Yin svirajući na handpanu pri čemu sjajno demonstrira široki spektar zvukova koje može vrhunski glazbenik izvući iz tog glazbala- od nježnih tonova do energičnih zvukova.
Šangajska predstava „Pismo nerođenom djetetu“ donijela je vrlo uvjerljivo drevni strah žene za sudbinu svojeg djeteta ali i sebe same , jer nije bez pokrića rekla francuska književnica Marguerite Yourcenar: „Dijete je talac. Život nas ima.“
Fotografije: Wang Li
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
