Kazališne predstave koje su namijenjene publici one osjetljive dobi između djeteta i odrasle osobe (adolescenti, tinejdžeri; raspon godina je sve širi ) u kojima se autori bave ponašanjem mladih u zadanim društvenim uvjetima traže puno strpljivosti jer izvedba ne bi smjela „tupiti“ publiku ali bi joj morala na dostupan način artikulirati probleme i situacije.
Budući da se društvo, zahvaljujući nepredviđenim uvjetima mijenja, mudro je posegnuti za novim tekstovima suvremenih autora jer čak i oni kanonski, ponekad djeluju anakrono.
Predstava „Gdje nestaju patke?“ autorice Dorotee Šušak u režiji Christiana Jean-Michela Jalžečića i koprodukciji Kazališta Mala scena Zagreb (25.9.2025.) i Gradskog kazališta Zorin dom Karlovac „oslanja“ se na roman J.D.Salingera „Lovac u žitu“ (takozvana proza u trapericama) u kojem 17-godišnji Holden Caulfielda opisuje i komentira svoj život („ponekad se ponašam kao da imam trinaest godina“).
U ovoj se predstavi roman „reinterpretira i kontekstualizira s ciljem prilagodbe lokalnoj i nacionalnoj sredini“ (…) „s posebnim naglaskom na izazove digitalnog doba“ (navod iz pratećeg teksta) a naslov predstave se referira na metaforu o patkama, Holdenovoj potrazi za sigurnošću („Pitao sam se kamo odlaze patke kad se jezerce prekrije ledom i zamrzne“).
Vid Ćosić utjelovljuje mladog pobunjenika koji se svemu inati i loše komunicira s okolinom uvjeren da su svi protiv njega što ga vodi sukobu s profesorima (i bijegu iz škole). On pri tome ne vidi vlastito ponašanje i jedino ga sestra, koju voli i pazi, uspijeva uvjeriti da se vrati, pokuša se prilagoditi i naći svoje mjesto.
Dakako, ovo je ovlaš prepričan sadržaj, jer Ćosić s Lucijom Dujmović i Hanom Kunić, koje igraju po nekoliko likova, prati promjene koje prolazi njegov lik- od početne scene u kojoj slušamo o njegovim strahovima do završnog monologa (možda ne baš nužnog) u kojem dolazi do nekih zaključaka…
Scenografkinja i kostimografkinja Lucija Prstec Smolčec scenu je napučila svjetlećim kubusima a likove odjenula tako da mogu dočarati i mlade i odrasle (profesorica iz fizike, razrednica) što uz dobru glazbu Linde Uran glumcima daje dosta prostora za uvjerljivu interpretaciju.
U karlovačkoj predstavi umjesto Ćosića i Kunić igraju Andro Damiš i Antonija Julija Blaće, ali njih nisam uspjela vidjeti. Ova predstava namijenjena uzrastu od 14+ mogla bi svojoj publici uspješno približiti neke važne stvari – ako ništa drugo, mogla bi izazvati kasniji razgovor s odraslima a i međusobno (razgovor puno toga rješava).
Udruga u kulturi Kunst Teatar ima vlastitu umjetničku viziju i vlastiti izvedbeni prostor i zato ne iznenađuje što je repertoar proširila na predstave za djecu i mlade (KinderKunst) i prva od njih je „Mila“ (10 +) autorice i redateljice Natalije Manojlović Varga i autorice i dramaturginje Nikoline Rafaj u koprodukciji Punctum i KunstTeatra (23.11.2025.).
Ime Mila upravo vabi na poštapalicu mila Mila, ali je puno češći podrugljiv naziv Mila Gera (kajkavski frazem „držati se kak mila Gera“ znači držati se ukočeno, biti nespretan ali i umišljen) pa kako je djevojčica Mila iz naslova šutljiva, pomalo prestrašena i nespretna, to su autorice krenule upravo od takve Mile.
Dubravka Lelas je Mila koja puno razmišlja ali se teško odlučuje progovoriti pa u susretu s drugim ljudima (sve ih igra Pavle Vrkljan) često nailazi na nerazumijevanje pa i ruganje.
Ne samo autoriteti (odrasli) nego i njeni vršnjaci ostavljaju Milu „bez riječi“ što ne znači da ne razumije o čemu oni govore ili da sama ne zna što bi rekla, nego je naprosto drugačija, nespremna na odgovore kao u brzinskim natjecanjima znanja – njen unutarnji svijet je bogat ali izgovaranje riječi priječi neki neidentificirani strah.
Kostimografkinja Ana Fucijaš, autor glazbe Hrvoje Nikšić i dizajner svjetla Alen Marin ponudili su ambijent u kojem Mila pokušava naći svoj prostor, a uspije li mlada publika razumjeti da biti drugačiji ne znači ništa neprihvatljivo, onda će i poneko Milino pretjerivanje biti zabavno.
Svaka predstava koja uspije formulirati problem i uspije, bez pukog dociranja, putem zaigrane izvedbe ponuditi rješenje, zaslužuje svako poštovanje – greške koje se pri tome mogu potkrasti su daleko manje od koristi koju predstave polučuju.
Fotografije: Mala scena, Sanja Merćep
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
