Stavljajući uz ime skladatelja Sergeja Prokofjeva svoje ime, koreograf Leo Mujić je najavio autorsku intervenciju u balet „Pepeljuga“ postavljenom u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl Zajca u Rijeci pa je izvedba bila osjetno kraća od izvorne partiture (dirigent Ayrton Desimpelaere), a i libreto se „oteo“ Nikolaju Volkovu (prema bajci Charlesa Perraulta) tako da je priča o zlostavljanju pastorke, čaroliji koja je odvodi na kraljevski bal, cipelici koju gubi pri bijegu i zahvaljujući kojoj je zaljubljeni princ uspijeva naći, prestala biti doslovno bajka o Pepeljugi i postala je san (dramaturg i asistent koreografa Balint Rauscher) kojem se prepustila žalosna Ella kako bi pronašla utjehu zbog majčine smrti (26.4.2025.).
U bogatom i raznolikom opusu Sergeja Prokofjeva (1891.-1953.) balet „Pepeljuga“ pripada kasnijem skladateljevom razdoblju, praizveden je 1945. (Veliko kazalište, Moskva ) u koreografiji Rostislava Zahrova (1907.-1984.) i od tada su ga koreografi uvijek iznova na svoj način oblikovali.
Usnuloj Elli se u snu pojavljuju svi koje je netom srela, ali sada su oni dio njenog osobnog života, pa udovica s dvije kćeri koja se doselila postaje njena opaka maćeha, lijepa žena slična majci preobražava se u čarobnicu (čudesna kuma) koja joj pomaže da ode na ples a naočiti sluga John doslovno djeluje kao „princ iz snova“- sve dok je otac ne probudi.
Stefano Katunar nije se opterećivao ilustrativnom scenografijom ( svi ponuđeni objekti su prilično apstraktni) pa su se ambijenti izravnije dočaravali svjetlom (oblikovatelj Aleksandar Čavlek) pri čemu su kostimi postali „vidljiviji“ i koloritom, u rasponu od suzdržanih do jarkih boja, su dočaravali ozračje ili situacije (Manuela Šabanović Paladin).
Koreografija se sastojala od brojnih mekih plesnih scena i od grotesknih pokreta maćehe i polusestara (takvo što sam već vidjela kod drugih koreografa ali u logičnijim prijelazima) i za razliku od ranijih Mujićevih koreografija, ovaj put nije bila uvijek jasno tko je tko i što se zbiva (a to bi trebalo biti i bez čitanja programske knjižice).
Ulogu Elle/Pepeljuge plesala je gracilna i nježna Yurika Kimura (u baletnim papučicama i „staklenim“ cipelicama) uz podršku Leonarda Cele u ulozi Johna /princa, a trio pozitivnih dopunila je Marta Kanazir u ulozi majke i čudesne kume.
Ekspresivnim vizualnim i plesnim nastupom njima su se suprotstavile zle kćeri (Marta Voinea Čavrak, Tea Rušin) i njihova majka (meni uvijek draga Ksenija Duran Krutova) i dok su „trijade“ kroz cijelu izvedbu ostajale u svojim predznacima, Ali Tabbouch je imao zahtjevnu ulogu da u kćerinoj stvarnosti bude brižan, a u njenu snu nemaran otac, što je on vrlo uspješno otplesao.
U ostalim, skupnim ulogama nastupilo je još jedanaest članova Baleta HNK Ivana pl Zajca Rijeka te polaznici Osnovne škole za klasični balet i suvremeni ples OŠ Vežica.
Moram priznati da sam očekivala uzbudljiviju predstavu, ali kada malo promislim, ako zanemarim puritanski odnos prema glazbi, ovakva „Pepeljuga“ je dobar uvod u baletnu umjetnost za mladu publiku.
Fotografije: Dražen Šokčević, Milan Đekić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
