Nekada su ljudi odlazili u kino zbog omiljenog glumca (dodati žensku varijantu imenice) i ako je miljenik ispunio njihova očekivanja, onda čak nije bila presudna kvaliteta filma jer je poticaj za odlazak u kino ionako bio glumac a ne film.
Budući da je distribucija filmova uvijek bila intenzivnija od kazališnih gostovanja, kazališni glumci su ostajali popularni uglavnom u svojoj sredini (koji put je to bilo gotovo delirično kao u slučaju „čardaš-kavalira“ Đanija Šegine iz Kazališta „Komedija“, druga polovica 20. stoljeća), mada su poznati izuzeci, poput Sarah Bernhardt (gotovo stoljeće ranije) koja je poduzimala opsežne europske (gostovala je i u Zagrebu 1899. i 1909.) i američke turneje.
Ipak, pojavljuju se i u ovo naše, ubrzano i površno, vrijeme neki solidni mladi glumci koji očaraju već na ispitnim predstavama, a kada se u kasnijim izvedbama pokaže da to nije bilo slučajno i da posjeduje, uz scenski šarm, izuzetnu glumačku i glazbenu umješnost, onda se bez pretjerivanja može reći „Ecce histrio!“.
Tog studenog (2023.) je bilo zbilja studeno u palači Vranyczany – Dobrinović po čijem se stubištu i predvorjima (uz kratka zadržavanja u ruiniranim sobama) pratila predstava „Simfonija/ Turpituda“ u režiji Rajne Racz, ali hladnoću i hodanje je kompenzirala uzbudljiva predstava koja je kulminirala čudesnim Panovim pjevanjem!
Tada sam potpuno postala svjesna osobnosti Fabijana Komljenovića (1992.), njegove zanimljive scenske pojave i darovitosti koju jednako uvjerljivo i neštedimice pokazuje u predstavama za djecu i za odrasle, u dramskim i u glazbenim nastupima.
I pri tome mu je nevažno (tako se bar ponaša) nalazi li se u podrumskom prostoru, na jednostavnoj pozornici nekog centra za kulturu ili na prostranoj pozornici uglednog kazališta: on uvijek daje sve od sebe, a to nikada nije malo.
Četveroruka je umjetnička organizacija za otvaranje novih polja kazališnih komunikacija i zato projekti koje nudi publici postižu učinke osjetno drugačije nego većina drugih kazališnih izvedbi.
Posebno ukoliko se predstava smjesti u neki komorni prostor i blizina izvođača „zadire u privatni prostor“ publike (što je vrlo uobičajeno) pa se izvođačevi, mahom tjeskobni ili traumatični, osjećaji „preliju“ na gledatelje u što su se mogli uvjeriti svi nazočni na predstavi „Onaj tamo“ autora i izvođača Fabijana Komljenovića nastaloj uz redateljsko – dramaturšku podršku Marine Petković Liker u jednom zagrebačkom podrumu (suhom, toplom i zračnom ali ipak podrumu) na početku Ogrizovićeve ulice (9.12.2024.).
Učahuren u vlastiti svijet za koji mu je dovoljan jedan kut prostorije u kojem čuči ili sjedi izložen snažnom svjetlu gole žarulje, Komljenović dugo šuti, pa onda naglo progovara sljedeći vlastiti tok misli (piše u programu da se radi o istraživanju tekstova Samuela Becketta i Johna Cagea) tako da slušatelju nije moguće potpuno pratiti sadržaj.
Govoreni fragmenti su smisleni ali ih je međusobno teško povezati jer ih odvajaju periodi šutnje (poput obrisanih dijelova rečenica). Svaki pojedini fragment djeluje kao neki nasumični odabir („Govorim, govorim, govorim a uopće se ne slušam“) upravo onako kako se događa kada intenzivno o nečemu razmišljamo pa misli nehotice glasno izgovorimo…
Nije uvijek govor sadržajan a tišina nijema, jer tišina i određen pogled mogu glasnije od ikakvog krika dočarati osamljenost i izgubljenost i nesnalaženje.
„Onaj tamo“ je učinio upravo to! „U formi monodramskoga glazbenog performansa/recitala/ tvori se hibridni umjetnički izraz koji je najbolje opisati terminom predstava-koncert“ piše u programu predstave „Ptice špijuni – Kasandrin let“ autorice teksta i redateljice Rajne Racz u produkciji „Kuće Nahero“ (Centar za kulturu Maksimir, 2.3.2025.) pri čemu je dramski izvođač Fabijan Komljenović, a glazbeni trio čine skladatelj i saksofonist Marin Živković, Matija Brajković na električnoj gitari i violinistica Margareta Sinković.
U prozračnom kavezu obasjanom dramatičnom svjetlošću (scenografija Kristijan Popović, oblikovanje svjetla Sanela Solc) obitava nadrealno biće (kostimografija Pera Bobić, scenski pokret Margareta Sinković) koje kriči i pjeva, govori i gestikulira, straši nas i žalosti.
Prema grčkoj mitologiji (postoji nekoliko verzija priče ali ova je najčešća), Apolon se zaljubio u Kasandru, trojansku princezu i svećenicu u svojem hramu pa joj je, želeći da mu postane ljubavnica, podario moć proricanja.
No, ona ga je odbila, pa ju je razljućeni Apolon prokleo: nitko joj nikada nište neće vjerovati (ismijali su je kada je prorekla propast Troje).
Komljenović je Kasandri dao glas (možda joj netko ipak povjeruje) i njena se priča miješa s glasovima onih koji su, nekada/sada i negdje/tu, bili izgnani zbog nepoćudnosti (nepristajanja na komfornu ponudu) ili zbog izricanja istine koja je uvijek težila podrivanju normi.
Komljenović i glazbenici su ravnopravni sudionici u predstavi jer je on uvjerljiv u potresnom pjevačkom i glumačkom nastupu, a oni nadahnuto izvode upečatljivu Živkovićevu glazbu. Zadržala sam se samo na izvedbenim elementima predstave jer mi se čini da bi analiza i prepričavanje sadržaja u ovom slučaju bila gotovo hereza jer se svi elementi predstave spretno i skladno prožimaju čineći zanimljivu cjelinu.
Dakle, hodala sam po hladnoj palači, zavlačila se u podrum, hvatala sjedalicu u prilagođenim gledalištima ali niti jednom nisam požalila dolazak na predstavu, jer sam svaki puta dobila više nego sam očekivala. I od sada više ne marim o kakvoj se predstavi radi, nego igra li u njoj Fabijan Komljenović (glumac, ne nogometaš).
Fotografije: Nina Đurđević (Onaj tamo), Sven Mrkonjić (Ptice špijuni)
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
