U kazališnoj knjižici uz balet „Trnoružica“ na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog u koreografiji i režiji Paula Chalmera i pod ravnanjem Mihaila Agresta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu (11.4.2026.) piše Andreja Jeličić: „Najzaslužniji za nastanak baleta bio je Ivan Aleksandrovič Vsevoložski, pripadnik starog plemstva, karijerni diplomat i profinjeni erudit koji je poznavao i volio kazalište.
Kao ravnatelj ruskih carskih kazališta od 1881. do 1899. bio je idejni začetnik „Trnoružice“, autor libreta i kostima te, prema današnjim standardima, producent novog baleta.
Prema njegovoj je zamisli narativni okvir baleta, bajka Charlesa Perraulta o ljepotici koju iz stoljetnog sna budi poljubac lijepog princa, kreiran kao hommage epohi Luja XIV – Kralja Sunca.
Slijedeći Parraulta koji je bio suvremenik francuskog kralja, Vsevolžski smješta početak i kraj priče u dva stoljeća.
Prolog, u kojem princezu Auroru na krštenju daruju dobre vile i proklinje zla Carabosse, te prvi čin s rođendanskim slavljem, plesom Aurore s proscima i ubodom na kobnu čarobnu preslicu stilski su ponajprije vizualno, scenografijom i kostimima bili smješteni u francusko šesnaesto stoljeće.
Drugi i treći čin, u kojem princ Desire poljupcem probudi princezu i sve završava velikim svad-benim slavljem, zbivaju se, sa stoljetnim odmakom, u sedamnaestom stoljeću Luja XIV.“ Svaka kazališna kuća s baletnim ansamblom na svojem repertoaru ima ili je imala balete za koje je Čajkovski (1840.-1893.) napisao glazbu: „Labuđe jezero“ čija praizvedba u Moskvi 1877. u koreografiji Vaclava Reisingera (1828.-1893.) nije dobro prošla pa su novu verziju koreografirali Marius Petipa (1818.-1910.) i Lev Ivanov (1834.- 1901.) 1895., „Trnoružica“ u koreografiji Mariusa Petipa (također je autor libreta) 1890. čija praizvedba u Sankt Peterburgu nije polučila bezrezervno odobravanje poznavatelja baleta: „…balet u kojem plešu, spavaju pa opet plešu.“(A.Jeličić) i „Orašar“ u zajedničkoj koreografiji Petipa i Ivanova praizveden 1892. u Sankt Petrburgu – danas sva tri baleta dobivaju nepodijeljenu simpatiju publike.
Francuski književnik Charles Perrault (1628.-1703.) napisao je kratku zbirku bajki „Povijest ili priče iz prošlih vremena“ (1697.) od kojih one najpoznatije nalazimo i na popisu braće Grimm („Dječje i obiteljske priče“, 1812.) ali u blažoj verziji.
Sadržaj nama bliske Trnoružice (naziv dolazi od „Dornröschen“ braće Grimm jer Perrault svoju bajku naslovljuje „Uspavana ljepotica u šumi“ i originalni naziv baleta je „Uspavana ljepotica“) počinje krštenjem na dvoru nakon što kraljica rodi dugo željeno dijete, djevojčicu kojoj pozvane vile (suđenice) udjeljuju brojne vrline.
Na slavlje omaškom nije pozvana stara vila koja dolazi jako ljuta i baca kletvu: sa šesnaest godina djevojka će se ubosti na vreteno i umrijeti. Srećom, jedna vila još nije darivala djevojčicu pa smrt preinačuje u stogodišnji san.
Dakako, kralj se trsio maknuti sva vretena iz kraljevstva, ali kletva se ispunila – uz djevojku su usnuli svi na dvoru, a dvor je prekrilo moćno trnje.
Buđenje se razlikuje u dva spomenuta izvora: kod Perraulta princ uspijeva doći do zaraslog dvorca jer je minulo stoljeće čarolije i kada je pristupio usnuloj djevojci, ona se budi bez njegove intervencije (čuvenog poljupca) dok je princ u verziji braće Grimm sudbonosan i jedino je on mogao proći kroz trnje i probuditi usnulu ljepoticu (i u ovu je verziju, navodno, poljubac unesen naknadno ali je danas tako uvriježen da ga je nemoguće izbjeći!).
Poljupcem i vjenčanjem braća Grimm završavaju bajku, dok Perrault probuđenu ljepoticu i princa potajno vjenča i oni žive u šumi dobivši dvoje djece, a tek kada je smrću oca princ postao kralj, odvodi obitelj na dvor jer mora otići u rat.
Dok on ratuje, njegova majka odlučuje pojesti snahu i unuke (ona je ogrica ) ali ih dvorjanin uspijeva spasiti a nje se zauvijek riješiti (libretisti baleta se pozivaju na Perraulta ali su se u priči ipak zaustavili na vjenčanju; ipak nisu mogli odoljeti da u buđenje ne uključe poljubac).
Zahvaljujući dostupnoj snimci iz Marijanskog kazališta (18.1.2008.) na kojoj je rekonstrukcija baleta „Uspavana ljepotica“ iz 1890. (koreografija i vizualni dio) nastala zahvaljujući majstoru za rekonstrukcije Petipaovih baleta Sergeju Viharevu (1962.-2017.) može se predočiti koliko se svaka nova koreografija „oslanja“ ili „odmiče“ od Petipaove verzije (od 1950.-2009. pet različitih koreografa postavljalo je ovaj balet u HNK u Zagrebu) pa je vidljivo da su, uz osobni koreografov pečat, mnoge koreografije zadržale prepoznatljive prvobitne odlike (primjer naglašenog odmaka je koreografija Matsa Eka).
Koreograf zagrebačke „Trnoružice“ Paul Chalmer ponudio je ono što je publika došla vidjeti: puno klasičnog plesa (na špicama), raskošnu scenografiju i „šarene“ kostime (ne znam zašto neki napisi uporno ističu da se radi o „bijelom baletu“) i bajkovitu atmosferu pa su svi, usprkos tanašnoj dramaturgiji („plešu pa spavaju pa opet plešu“), bez zadrške bili očarani.
Balet počinje krštenjem male princeze Aurore (prolog) na kojem je šest vila predvođenih vilom Jorgovana (Miruna Miciu) daruju brojnim vrlinama u raskošnoj dvorani u čijoj pozadini dominira ružičasta cvjetna krošnja (ljeto).
Odjednom se scena zamrači (dizajner svjetla Valerio Tiberi) i na zmajskim kolima ulijeće vila Carabosse (Lucija Radić Palinko) ljuta i osvetoljubiva – najprije grubo kazni meštra ceremonije Catalabutte (Ovidiu Muscalu) kojeg kralj (Azamat Nabiullin) okrivljuje za nepozivanje Carabosse, a potom baci kletvu na djevojčicu.
Energična i impozantna Radić Palinko i njoj suprotstavljena fragilna Miciu ostvarile su dramatičnu scenu uvjerljivog sukoba dobra i zla.
Scenografkinja Anna Kontek pokazala je izuzetan osjećaj za luksuzni ambijent i uspješno je dočarala bogatstvo i ukus ondašnjeg plemstva (ista dvorana je i u prvom činu , dok mi se ona u trećem, stoljeće kasnije, učinila još raskošnijom).
Prostornu raskoš su nadopunjavali bogati kostimi što se ovaj put uspješno uskladilo jer je Anna Kontek bila i kosti- mografkinja, a lijepe kostime baletna publika voli više od ičega. Princeza Aurora (Iva Vitić Gameiro) je stasala (1. čin) i pleše s proscima (Adam Harris, Taiguara Goulart, Samuele Berbenni, Thomas Boddington) i nitko se više ne sjeća kletve.
Volim gledati ples na špicama ali me žalosti kada nije besprijekorno izveden (na primjer, Ekaterina Osmolkina u MT to bolje izvodi).
I dok se oni tako zabavljaju, dolazi starica čestitati rođendan a u buketu je- vreteno. Opet dramatična atmosfera jer to je vila Carabosse, pa vila Jorgovana uspava cijeli dvor i sve ograđuju crni okviri s trnjem.
Godine prolaze i stoljeće se bliži kraju a mi se zatičemo u šumi (2.čin) gdje je princ Florimund (Pavel Savin) s dvorjanima u lovu. On je nekako neveseo – ne razgaljuje ga ni igra slijepog miša niti ples s lijepom groficom (Daria Brdovnik) pa kada se svi upute u lov, on odlučuje ostati.
Pristupa mu vila Jorgovana koja mu pokazuje viziju lijepe Aurore u koju se on odmah zaljubljuje, spreman slijediti vilu do usnule ljepotice. Bez obzira na raskošnu dvorsku scenografiju i kostime, eterična odjeća, prozračna šuma i suptilan ples drijada (suprotan prethodnoj ljudskoj zabavi) je, za mene, najljepši, najemotivniji i najpromišljeniji dio baleta (iako je veza između naravnog i nadnaravnog svijeta u borbi protiv zla utopija, sada nam je potrebnija više od ičega).
Dakle, vila Jorgovana i princ Florimund otisnu se u nekom čudnom plovilu prema zaraslom dvorcu i nakon što nadvladaju opaku Carabosse,trnje se razmakne i princ poljupcem probudi Auroru (Perrault nije mogao ne zapisati, a ja žudim navesti, kako je princ zapazio da je Aurora odjevena poput njegove prabake; on joj to, dakako, nije rekao!).
U 3. činu se ništa ne zbiva nego svi samo plešu i plešu (slavi se vjenčanje) a slavlju doprinose likovi iz bajki (Chalmer je izbacio Crvenkapicu i Peplejugu) poput Plave ptice (Asuka Maruo, Yuho Yoshioka), Mačka u čizmama (Mario Diligente) i ljupke Bijele mačka (Dora Kovač), te vile Dragulja (Hinako Shinzaki, Simon Yoshida, Saya Igekami, Anamarija Marković, Diana Montes Mota).
Budući da su sada princeza Aurora i princ Florimund konačno par, bilo je ugodno promatrati plesnu i fizičku usklađenost Ive Vitić Gameiro i Pavela Savina.
Završit ću navodom iz teksta Andreje Jeličić „… u baletnoj su stilizaciji prošlih vremena Vsevoložskog, Petipaa i Čajkovskog prepoznali wagnerijansko načelo umjetničke suradnje, proglasili „Trnoružicu“ pravim baletnim Gesamtkunstwerkom…“ a isto bih ustvrdila i za zagrebačku suradnju Petra Iljiča Čajkovskog, Paula Chalmera i Anne Kontek.
Fotografije: Ines Novković
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
