Bajka „Crvenkapica“ ima zadan redoslijed zbivanja: djevojčicu, koja je ime dobila zato što stalno nosi crvenu kapicu, majka je poslala da odnese hranu bolesnoj baki na drugi kraj šume i pri tome se mora strogo držati staze jer bi je, ako zaluta, mogao napasti opasan vuk.
No, djevojčica je (ili zato jer je skrenula s puta ili zato jer ju je vuk zaskočio) ipak srela vuka i on ju je nagovorio da zađe u šumu i baki nabere cvijeća.
Saznavši od naivne curice gdje baka stanuje, odjurio je k baki s namjerom da je pojede….Nakon nekog vremena djevojčica je stigla baki, ali joj se ova učinila čudna (vuk je pojeo baku i odjenuo njenu spavaćicu i stavio spavaću kapicu) što je dovelo do razgovora o velikim bakinim ušima, očima i zubima nakon čega je vuk progutao i Crvenkapicu.
Nakon obilatog obroka, vuk je usnuo i zahrkao što je privuklo lovca u bakinu kućicu. Iskusan lovac je odmah zaključio da je vuk pojeo baku pa ga je rasporio i nemalo se začudio kada su iz utrobe, izašle Crvenkapica i baka. Sada su (i dalje usnulom) vuku trbuh napunili kamenjem pa kada probudio i ožednio, nagnuo se nad bunar ili potok i utopio se.
Ovakvu verziju bajke zapisali su 1812. njemački autori, braća Jacob (1785.-1863.) i Wilhelm (1786.-1859.) Grimm i tako sročena bajka smatrala se zadatom.
Ali, više od sto godina ranije (1697.) je francuski autor Charles Perrault (1628.-1703.) također napisao bajku o lukavom i opakom vuku koji je na prevaru pojeo baku i djevojčicu, no njegova je priča time završila- ostala je bez sretnog kraja.
Obje varijante bajke upozoravaju naivne djevojčice da se zlo ne mora lako prepoznati i da zato vazda valjaju biti na oprezu i dok su braća Grimm pribjegla romantičnom sretnom kraju, Perrault je svoju opomenu uobličio na puno suroviji način.
Bajka o Crvenkapici se rado koristi za predstave (i animirane filmove) pa se priča obično popunjava susretima Crvenkapice sa životinjama ili maminim i lovčevim mudrovanjem, ali se zna dogoditi da se vuku promijeni ćud pa on ne želi nikoga pojesti ili je plašljiv ili ne jede meso ili ga lovac ne smije ubiti jer je zaštićena vrsta…
Svaka od tih opcija je prihvatljiva uz uvjet da se tada braća Grimm ne navedu kao autori kao što je to kod lutkarske predstave „Crvenkapa“ Saše Latinovića, tekstopisca i redatelja, jer je on, usprkos poznatom naslovu, „najavio“ da su moguće promjene (Pozorište mladih Novi Sad, 10.5.2025.).
Milica Grbić Komazec je na tragu Montessori metode oblikovala scenografiju, kostime i lutke stvorivši totalni dizajn koji oblim linijama (krajolici, bakina kuća), žarkim bojama i vrlo zanimljivim lutkama (izgledom su bliske djeci dok su lutkarima podatne za animaciju) čini upečatljiv vizualni okvir (dizajn svjetla Ratko Jerković) za priču o djevojčici koja je spremna svima pomoći.
Nestrpljiva da ode što prije sama do svoje bake i tako odtereti vazda prezaposlenu majku (kuća je opremljena suvremenim kućanskim aparatima iako je na rubu šume) Crvenkapica je dohvatila košaricu i krenula kroz šumu.
Na putu je susrela slavuja, zeca (mnoga djeca ne vole jesti mrkvu pa umjesto da se tumači važnost tog povrća, Crvenkapica je mrkvu ponudila zecu i on odmah puno bolje vidi), vuka koji glumi psa (donosi joj lopticu uz komentar „Što jadan vuk sve mora da radi za malo mesa“), ježicu i šumara (dok se kreću kroz šumu, prikazani su malim obojenim žaruljicama) sve dok nije došla do bakine kuće (tamo se odvila vrlo složena akcija ali u konačnici nitko nije pojeden).
Duhoviti i lukavo sročeni poučni razgovori između Crvenkapice i ostalih likova protkani su odličnom glazbom (Danilo Mihnjević) i duhovitim songovi- ma (Mirjana Rastović) a sve upotpunjava vješta animacija (Ksenija Mitrović, Marija Todorović, Aleksa Ilić).
Ispunjena prštavim bojama, dinamičnim promjenama i djeci (3+) bliskim sadržajem, bez velikih odmaka od originalne priče ali s humanim završetkom, Latinovićeva „Crvenkapica“ čuva duh bajke u košarici suvremenosti.
Fotografije: Mila Komazec
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
