Kazališta za djecu imaju delikatnu „dužnost“ da predstavama poduče a da pri tome ne ugnjave svoju nestrpljivu publiku. Ivan Penović napisao je tekst i režirao predstavu „Moje tijelo“ bez posebnih prilagodbi dječjem uzrastu pa sam se pitala je li premijerna publika uzrasta 5+ u GK „Žar ptica“ uspjela baš sve razumjeti ili je bila očarana izgledom likova?! (24.4.2026.).
Glavni junaci su Brokula (Marko Hergešić), Mrkva (Maruška Aras) i Rajčica (Dunja Fajdić) koji su se slučajno zajedno našli u Andrijinoj juhi a potom, nakon perioda oštrog nećkanja protiv „fine, zdrave juhice“, napokon i u Andrijinom tijelu u kojem prolaze od usta do kraja probavnog trakta dvojeći hoće li se pretvoriti u korisnu hranjivu tvar ili će postati drekec (kakač, govnač).
Svojim prolaskom kroz razne dijelove tijela povrće potiče određena tjelesna djelovanja (posebno je dramatično kada se pojavi crijevni virus) a zapanjujući vizualni efekt treba zahvaliti scenografkinji i kostimografkinji Zdravki Ivandija Kirigin čiji maštoviti kostimi gotovo „kreiraju“ karakter svakog pojedinog lika (dizajner svjetla Alen Marin).
Penović se u predstavi bavi djelovanjem hrane na tijelo (ne inzistirajući na „zdravoj“ i „nezdravoj“ hrani nego na učinku koji izaziva) a predstava je inspirirana francuskim animiranim serijalom iz 1986. „Il etait une fois…La vie“ (Nekad davno …život) kojeg se, mnogi danas odrasli ljudi, sjećaju sa simpatijama.
Zanimljivo je, da su djeca odvajkada bila nesklona povrću pa su roditelji, uz pomoć znanstvenika i umjetnika, uporno pokušavala djecu raznim „smicalicama“ nahraniti povrćem. Upravo sam se sjetila mornara Popaja (u stripu se pojavio 1929.) koji je zahvaljujući špinatu dobivao tako veliku snagu da je bez problema savladavao najveće i najstrašnije izazivače (njegov izgled je potaknuo Franck „Rocky“ Flegel, mornar i izbacivač sklon tuči, čije je deformirano oko Popeye liku dalo ime) a njegova je popularnost ponukala djeca da počnu masovno jesti špinat!
Osim tri zadana „povrtna“ lika koji vješto prolaze kroz sve peripetije koje ih vrebaju na putu kroz tijelo , ostali glumci se brzo preodijevaju iz lika u lik (kostimi nisu uvijek sasvim jednostavni) pa se eritrociti (Andrija Nazlić, Matej Đurđević) kasnije pojavljuju kao virus (posve zakamuflirani Nazlić) odnosno šef bakterija (Đurđević).
Virus u Andrijinom probavnom traktu izaziva pomutnju jer su njegovi leukociti (Amanda Prenkaj, Bogdan Ilić) preslabi ( stalno spavaju) da bi se suprotstavili opakom virusu.
Andrija više od povrća voli žele bombone, burek i pecivo (ugljikohidrati) i šef bakterija organizira natjecanje između povrća i ugljikohidrata (Prenkaj, Ilić, Nazlić) i ona grupa koja izgubi postane – drekec.
Penović je domišljat pisac i padaju mu na pamet najšašavija pitanja i igre (koreografkinja Silvia Marchig, skladatelj Vid Adam Hribar) i mada su ugljikohidrati prvotno nadmoćni (ta vrsta hrane nas brže zasiti ali organizmu ne daje potrebne minerale i vitamine) u konačnici pobjegnu (slutim kamo).
Kada se virus pojavi (nadam se da on u našem tijelu ipak ne izgleda tako zastrašujuće!) leukociti su slabi ali ih povrće opskrbi nužnim sastojcima i oni uspješno savladaju virus. Svaki lik je glumački pametno i šarmantno zaokružen no istinske simpatije publike je pridobilo ratoborno bijelo krvno zrnce u interpretaciji Amande Prenkaj – fragilna i energična neosporna je garancija da će uspješno obraniti Andrijino tijelo.
Obično su mi Penovićevi tekstovi draži od njegovih režija pa je tako i u ovoj predstavi: pitam se, nisu li se epizode (prelasci među dijelovima tijela) mogle drugačije razdvojiti i nije li se moglo intenzivnije istaknuti nemirno tijelo malog dječaka (recimo, bacakanje povrća u juhi po kojoj Andrija očito brčka žlicom na početku predstave je vrlo efektno).
Možda je moja dvojba oko razumijevanja teksta nepotrebna, jer oni najmanji, ako i nisu sve razumjeli, sigurno su se veselili razigranim glumcima (i drekecu).
Iz pouzdanih izvora sam saznala da na ostalim predstavama djeca navijaju za povrće (o tempora, o mores) ali bi bilo zanimljivo saznati je li ova predstava možda promijenila dječje prehrambene navike (ili odraslih). Mada predstava „navija“ za povrće, nigdje ne inzistira na izbacivanju ugljikohidrata iz prehrane nego samo na njihovom doziranju: brokula se mora jesti , a žele bomboni – mogu.
Fotografije: Mare Milin
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
