Ginevra Panzetti (1985.) i Enrico Ticconi (1985.) su talijanski koreografi (kao duo rade od 2008. na relaciji Torino/Berlin) čije se istovrsno školovanje (scenografija za kazalište na Akademiji likovne umjetnosti u Rimu i STOA škola ritmičkog pokreta i filozofije u Ceseni) odražava u njihovim zajedničkim predstavama u kojima povezuju suvremeni ples, performans i vizualnu umjetnost „stvarajući hibridne figure ili slike između povijesti i suvremenosti“ kako sami zapisuju.
U Zagrebačkom plesnom centru moglo se u jesen 2024. vidjeti njihove dvije predstave: „Ara! Ara“ u vlastitoj izvedbi (5.11.) i „All’arme“ u produkciji Studija za suvremeni ples (10.12.).
Predstava u čijem se naslovu ponavlja riječ „ara“ asocira na papigu, njeno glasanje i živopisno perje, žute i plave boje.
Međutim, ubrzo se otkriva da se ne radi o zabavnoj, ležernoj predstavi nego o izvedbi koja putem plesa (uz korištenje folklornih tema) i „cirkuskih“ vještina (mahanje zastavama) „istražuje simboličku moć zastava i heraldičkih simbola“.
Uz upečatljivu zvučnu kulisu (dizajn zvuka i kompozicija Demetrio Castelucci) na gotovo praznoj sceni (scenografija Laila Rosato) i pod znalački odabranom svjetlom (Annegret Schalke), dvoje plesača u crnim kostimima (Julia Didier) izvode koreografiju svevremenskog veličanja zastava (prvo su samo žuta i plava, a potom se pojavljuju u kombinaciji boja).
Zastave su odraz nacionalnog identiteta od mirnodopskih sportskih natjecanja do ratnih pohoda – pitanje je samo što navještava bubanj?!
Gostujuću predstavu „Ara!Ara!“ nemamo (za sada) mogućnost više vidjeti, ali se predstava „All’arma“ redovito pojavljuje na hrvatskim i inozemnim pozornicama i svugdje, s pravom, doživljava uspjeh.
Plesne predstave moraju imati „ono nešto“ da bi ih dugo pamtili, a ova to, barem meni, ima: snažna ritmička glazba (Hrvoje Nikšić) „naglašena“ svjetlom (Tomislav Maglečić) upravo potiče šest plesačica (Martina Tomić, Ema Crnić, Viktoria Bubalo, Marta Krešić, Filipa Bavčević, Nastasja Štefanić-Kralj) da dočaraju, kako piše u pratećem materijalu: „(…)ritmički potencijal ljudskog koraka istražujući uvjerljivu moć sinkroniziranog i kolektivnog kretanja.
Inspirirani vojnim koreografskim vokabularom, istražuju napetost između individualne agende i kolektivne sile, preispitujući tanku granicu između nužne obrane i mogućnosti da postanemo ono čega se bojimo.“
Naslov se može prevesti kao „Na oružje“ ili „U boj“, ali u njemu se lako nazire termin „alarm“ koji je poziv na uzbunu što izaziva strah. Plesačice ulaze na pozornicu šuljajući se kroz mračno gledalište osvjetljujući put pomoću baterijskih lampi ali kada se „nađu“, počinje usklađeni, gotovo zastrašujuće sinkronizirani vojnički „pohod“- udarci čizmama su prijeteći a kostim slični uniformama (kostimografkinja Tina Spahija) bude istinsku nelagodu – a tako i treba biti, zar ne?
No, neka su tijela krhka i ne mogu ostati u nametnutom drilu pa „ispadaju“ iz formacije i tada se mijenjaju boja svjetla, zvuk, koreografija… Situacija za dvojbu: pomoći slabima ili ih zanemariti?! Čudesno, potresno.
Obje predstave na promišljen način nose jasne i artikulirane poruke koje djeluju zastrašujuće, poput glasnika sadašnjeg uznemirujućeg trenutka punog prijetnji, možda čak i više nego što su Panzetti i Ticconi to planirali i htjeli.
Fotografije Ettore Spezza (Ara!Ara!), Nina Đurđević (All’arme)
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
