Pretpostavke da pametno mora nužno biti dosadno i da su samo namrgođeni ljudi mudri, vrlo uspješno demantiraju književnici poput Hašeka, Domanovića ili Jeromea svojim humorističkim i satiričnim romanima.
Od nedavno se tom nizu pridružio suvremeni hrvatski autor Vedran Kukavica (1965.) prvijencem „Ja nisam Švabo“ (Profil knjiga, 2015.). Njegov junak, Eugen Udo Schlaeger, strojarski inženjer i sportaš, saznaje iz posmrtnog pisma svoje majke Hrvatice Evice, da njezin muž nije njegov biološki otac, već da ga je začela s Tvrtkom Batinom iz Batine, dok je tamo radila kao mlada učiteljica. Batina je u Dalmaciji i to onoj „koja ne vidi more“, postoje Gornja i Velika Batina i svaka je „ona prava“, svi imaju prezime Batina, a brojni muškarci imena Tvrtko…. Već ovom zavrzlamom sluti se avantura Eugena Uda koji odlazi u Batinu(e) u potrazi za ocem i vlastitim identitetom. Kako vrijeme prolazi, tako on sve više prepoznaje „svoju krv“, što Vedran Kukavica izvanredno precizno, inteligentno i upravo nadahnuto secira: i kako se sklapaju poslovi i kakav je doista stupanj patrijarhalnih odnosa i kako su svi protiv svih, ali se vazda drže zajedno. Batina doslovce istjeruje uglađenost iz Eugena Uda darujući mu svoj duh , tako da se i sam snebiva nad svojom transformacijom. Osim izvanredno duhovitih opisa i preobrata, koje nam autor nudi kroz tristo stranica romana, valja istaknuti neizmjerno domišljate usporedbe, nerijetko na granici pučkog, vulgarnog govora. Ne mogu odoljeti da ne dodam nekoliko citata:“Njemu se njegova zabludjela muškost po drugi put danas ukazuje, osmjehuje kao majka izgubljenom pingvinu na odlomljenom ledenjaku“. „Tako je to svugdje , pa zašto bi u Batini bilo drukčije. Ako imaš dođi, ako nemaš prođi!“ „Nije više stvar u novcu, u zaradi, u nikakvu imetku – važno je samo ispast pametniji od drugoga….U Batini za…ati nije povratni glagol!“ „Neplodnost je nasljedna. Ako vaši roditelji nisu imali djece, najvjerojatnije ih ni vi nećete imati“ i tome slično.
Romanom „Ja nisam Švabo“ Vedran Kukavica dvostruko doprinosi suvremenoj hrvatskoj književnosti – daje sjajnu analizu tradicionalnog i uvjetno govoreći suvremenog mentaliteta, te unosi radost i smijeh u pretjerano ozbiljnu proznu produkciju.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
