Sir Paul Lever jedan je od najboljih britanskih poznavatelja Njemačke. Šest godina – od 1997. do 2003. – bio je britanski ambasador u Berlinu, tamo je iz blizine upoznao njemačko društvo, političku scenu i ekonomiju, te shvatio kako Njemačka funkcionira, što ju pokreće, zbog čega je snažna.
Prije toga,Sir Paul Lever, bio je u britanskom ministarstvu vanjskih poslova šef odjela za Europsku uniju, a bio je na čelu raznih britanskih delegacija u europskim forumima, pa je tamo shvatio kako njemačka operira na međunarodnoj sceni, kako je koristila svoju ekonomsku snagu i ono što se naziva „meka moć“ da ovlada Europom.
O time je sada napisao knjigu, točno u dramatičnim i sudbonosnim trenucima kada se Velika Britanija priprema napustiti Europsku uniju, što će – po njegovu mišljenju samo još ojačati njemačku evropsku poziciju.
U ovoj knjizi on ukazuje na dvije ključne stvari
Kao prvo, da su 1957. godine, kada je počeo proces evropskih integracija, Njemačka i Francuska po ekonomskoj snazi i političkom utjecaju bile podjednako jake, a da je sada Njemačka bitno jača, te na Francusku gleda kao na mlađu sestru.
Uz to, njemačka formalna pozicija u europskim ugovorima nije drukčija od bilo koje druge države članice – u teoriji je na Europskoj komisiji da daje prijedloge, a Europsko vijeće i Europski parlament donose odluke.
No u praksi je njemačko stajalište ono koje Komisija traži prije nego što djeluje, a druge vlade prije nego što donesu odluku.
Bez njemačke potpore praktički je nemoguće u Europi osigurati bilo kakvu promjenu značajnije vrste.
Autor u ovoj knjizi otkriva kako je do toga došlo.
Prema sadašnjim trendovima, Europa predvođena Njemačkom za 20 će godina biti karakterizirana onim što čini, ali i onim što ne čini. U eurozoni će biti više discipline i vjerojatno više članica. Postojat će stroža pravila za banke eurozone, kao i neki zajednički aranžmani koji im jamče solventnost.
Bit će više zajedničkih i zajednički financiranih akcija kojima će se vanjske granice EU-a štititi od ilegalne imigracije. Bit će nešto bolja suradnja u vanjskoj politici koju će predvoditi Francuska i Njemačka.
Bit će nešto više vojnih operacija niskog intenziteta koje će se provoditi u ime Europske Unije i postojat će stalni vojni stožer EU-a. Francusko-njemački Eurocorps možda će se pretvoriti u vojnu formaciju Unije.
No neće biti nikakvih novih prijenosa ovlasti na središte niti će EU biti odgovorna za političke segmente koji iziskuju velike troškove – socijalnu skrb, zdravstvo, obranu, obrazovanje.
U svom institucionalnom obliku EU će i dalje nalikovati Njemačkoj. No raspodjela moći u Uniji bit će radikalno drukčija. Ona neće imati značajke federalne države. Možda će se nazivati političkom unijom, ali to će biti pitanje terminologije, a ne pitanje biti.
Ako je to način na koji će se EU razvijati, to će značiti kraj mnogih snova. Ako Europska Unija unatoč krizama eura i imigraciji 2015. te unatoč izlasku Britanije bitno ne promijeni karakter, to se vjerojatno nikad neće dogoditi. Takav će EU itekako odgovarati Njemačkoj. Politička kasta te zemlje, ili barem njeni dijelovi, nedvojbeno će nastaviti povremeno lamentirati o potrebi za “više Europe”. No neće ništa činiti da to ostvare i bit će svjesni da ih javno mnijenje ne podupire.
U svakom će slučaju postati jasno da je njemačko vodstvo u EU-u ponajprije ugođeno tako da brani njemačke nacionalne interese. Njemačka pokazuje moć kako bi zaštitila njemačko gospodarstvo i omogućila mu utjecaj u svijetu. U svojoj pozadini nema druge vizije ili svrhe.
Za siromašnije članice Europske Unije ovakva Europa predvođena Njemačkom bit će neugodna sredina: bez prijenosa sredstava, bez zajedničkog zaduživanja, samo proračunska strogost. No one nemaju kamo. I za Francusku će to biti razočaranje. Čak ako se povremeno i bude pokazivala fasada francusko-njemačkog vodstva, u unutarnjim pitanjima EU-a bit će jasno gdje je stvarna snaga. No Francuska će barem biti ravnopravni igrač u vanjskoj politici Europske Unije.
