Sve češće čujem komentare publike na izlasku iz kazališta da im se predstava nije svidjela jer se nisu nasmijali. Doduše, predstava ne mora valjati i ako se nasmiju, ali nesumnjivo vlada sve veća potreba za „veselim“ predstavama jer je kazalište mnogima postalo oaza izvan turobne stvarnosti (ne govorim o onima koji gledaju sve).
Suvremeni autori rado povezuju iskustvo gledatelja s neobičnim situacijama, pa se to očituje i u komediji „Direkt u glavu“ autora Igora Weidlicha koju su režirali i izvode Filip Detelić i Borko Perić u B. GLAD Produkciji (Histrionski dom, Zagreb, 11.4.2023.). Detelić i Perić su iskusni (i mudri) glumci i znaju dozirati odnos s publikom, pa njihovi poticaji ne prelaze u neukus ili gnjavažu (zna biti mučno kada si glumac „zacrta“ željenu reakciju a gledatelj odbija) i zato dobivaju odlične protuučinke.
Preminuli glumac Borna (Perić) dolazi „nekamo“ gdje uz (također mrtvog) sugovornika (Detelić) i publike (koja je sud) pokušava otkriti kako je umro i kakva mu je daljnja sudbina (on bi u raj, dakako).
Uz duhovite replike (ponekada nastale u danom trenutku) i komentare iz publike (takvu bi publiku svatko poželio) pratimo konstrukciju u koju spretno uviru „štosevi“ iz svakodnevice, što daje naslutiti da će se predstava povremeno mijenjati.
Podnaslov „komedija za krepat“ ukazuje da se radi o preminulim ljudima ali također i da ćemo se srdačno smijati („krepati“ prema crepare (talijanski) znači umrijeti).
Moram priznati, da sam se smijala ne samo jer su dijalozi bili komični (i zbog odličnih reakcija publike) nego i zato što su se obojica glumaca nesebično davali. Nije bilo „praznog hoda“ ni dosadnih trenutaka – bio je to pravi melem za loše raspoloženje.
Fotografije: Valerio Baranović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
