Boravak na 16.međunarodnom festivalu suvremene lutkarske umjetnosti u Ljubljani (23.-27.9.), kratkog naziva LUTKE 2022., predstavljao je maratonsko iskustvo, jer da bi se vidjele sve predstave (19), za male (1+) i velike ( 12+ ), od kojih su neke i ponavljane, trebalo se znalački organizirati i ni na tren ne posustati (na koncu mi je ipak jedna umakla!).
Nisu mi se baš sve predstave jednako svidjele, kaže Olga, (logično za tako raznovrstan i opsežan program) pa nisam o svima niti pisala, a neke sam ostavila „za kasnije“ jer su zahtijevale vrijeme za promišljanje.
Moj povratak festivalu LUTKE 2022. potaknuo je prikaz o suvremenom lutkarstvu u Litvi naslovljen „Eksperiment kao ključ suvremenosti“ u knjizi „Suvremeno lutkarstvo i kritika“ (AUK Osijek, 2022.) gdje sam našla predstavu „Slika Doriana Graya“ prema znanom romanu Oscara Wildea u režiji Gintare Radvilavičiute i izvedbi Kazališta „Lele“ iz Vilniusa koju sam vidjela na spomenutom festivalu (LGL, 27.9.).
Wilde (1854.-1900.) je svojim romanom (1890.) ustoličio lik prekrasnog mladića čija zloća nema po njega vidljivih posljedica ali se očituje u nadnaravnoj pojavi: dok on postojano ostaje lijep i mlad, njegov se naslikani portret deformira.
Predstava je neverbalna i na tragu asocijacija (dramaturški savjeti Gabriele Labanauskaite) ali su scenografija (Renata Valčik), glazba (Rita Mačiliunaite) i interakcija između „glumca i lutke, predmeta i tijela“ stvorili čudesne slike i očaravajuće ozračje.
Ispreplitanjem animacija figurica antičkih skulptura, nenadanih pojava dijelova tijela i vještog korištenja zrcala iza čega stoji četvero glumaca (Sigita Mikalauskaite-koreografija, Šarunas Gedvilas, Erika Gaidauskaite, Deivis Sarapinas) pojavila se iznenađujuća interpretacija poznate priče o zlu i ljepoti.
Svedena u veličinu okvira slike, predstava pokazuje promjene koje su očite i tako uvjerljive da nitko ne stigne (niti mari) razmišljati o načinu ili tehnologiji koji su to omogućili.
Kao što pišu autorice u gore navedenom tekstu, Kristina Steiblyte i Ramune Balevičiute: „Redateljičin svijet slika i vizija izaziva um i emocije publike jer napuštanje teksta, a često i radnje, zahtijeva oslanjanje na osobne asocijacije, intuiciju i interpretaciju.
Drugim riječima, jednostavno prepuštanje očaravajuće preciznoj formi.“ Mada drugačije zamišljena, ideji o promjenama, dapače preobrazbi, pridružila se francuska predstava „Preobraženja“ (CD, 26.9.) Oliviera de Sagazana (Compagnie Ipsul).
De Sagazan (1959.) je obrazovanjem biolog a po vokaciji slikar, kipar i performer čija je međunarodna slava počela spomenutim performansom nastalim 1998. Nije me lako prestrašiti, ali me je de Sagazan „natjerao“ da u njega „virim“ između prstiju (kao djeca kada su radoznala ali se boje) jer su na pozornici nastajala strašna, opasna i nedefinirana bića u koja je trebalo udahnuti dušu (anima) da bi se mogla uključiti u „naš“ svijet.
Umjetnik na početku sjedi u odijelu i gleda publiku, no odjednom glavu počinje premazivati glinom oblikujući čudovišne obraze u koje agresivno ucrtava crne oči i crvena usta –znam da se neće povrijediti ali strepim zbog nasilne i brze izvedbe. Kada je zapalio kudjelju omotanu oko glave, zamalo sam zavrištala! Cijelo vrijeme se „furiozno“ izmjenjuju demonski likovi dok glina iznova postaje arhetipski građevni materijal – „lutkar“ i „lutka“ postaju jedno.
Da nije zastrašujuće, bilo bi baš krasno!
I za kraj ovog „nelagodnog“ ali fantastičnog trija, predstava belgijske Cie Mossoux-Bonte „Veliki jarac“ (2019.) koju je Nicole Mossoux zamislila i koreografirala te režirala zajedno s Patrickom Bonteom (CD, 25.9.).
Predstavu je nadahnuo ciklus od 14 murala nazvan „Crne slike“ (Pinturas negras, 1819.-1823.) među kojima je i tema „Vještičje sjelo ili veliki jarac“ (El aquelarre o El gran carbon) koje je španjolski slikar Francisco Goya (1746.-1828.) naslikao na zidovima blagovaonice i dnevne sobe (kasnije su prebačene na platno i danas vise u Muzeju Prado u Madridu) svoje kuće nazvane „Kuća gluhog čovjeka“ (La Quinto del Sordo) prema prijašnjem vlasniku (u doba kada je u njoj slikao i Goya bio napola gluh).
Teme su zlokobne (Veliki jarac je vrag), likovi groteskni a paleta mračna što jasno pokazuje slikarovo duboko nezadovoljstvo stanjem u zemlji (ciklus nije bio namijenjen javnosti!).
Predstava je na rubu lutkarske i plesne izvedbe pa su ravnopravno zastupljeni ekspresivni pokreti, animacijski doprinos (lutke, kostimi i scenografija Natacha Belova), zvučni (Jean Fuerst, Thomas Turine) i svjetlosni (Patrick Bonte) efekti te sjajne maske i perike (Rebecca Flores-Martinez, Loic Nebreda, Audrey Robin, Laurent Coline).
Nije u svakom trenutku bila jasna razlika između izgleda lutkara i lutke ili gdje prestaje tijelo a počinje produžetak i tek se pri „nemogućem“ pokretu shvaća da se ne radi o čovjeku nego o tvorevini („odnošenje“ nogu bilo je bolno za gledati).
Opisana kao „ples privida i tajni“, predstava je na tragu rituala i asocira na „od nekuda poznate sadržaje“, ali fascinacija ukupnim dokida „potragu“ za sadržajem pojedine scene.
Deset izvođača na čaroban način prelaze iz scene u scenu i iako prikazuju „iskonsko zlo“, oduševljeni smo jer „vrag zna posao“.
Tek sada kada sam „popisala“ predstave (gledala sam ih obrnutim redom) prepoznala sam sličnosti koje ih, usprkos različitih metoda, povezuju: niti jedna ne ostaje u domeni strogo zdanog pristupa nego iz različitih medija „uzima“ ono što joj „treba“ za odabranu priču; u sve tri je granica između animatora i animiranog toliko fleksibilna da u gledatelja unosi zabunu; sve tri na zaobilazan način tetoše zlo.
I napokon sve tri (iako ih ima još) pokazuju da kazalište lutaka posve sigurno nije isključivo namijenjeno djeci. Ali valja znati!
Fotografija “Slika Doriana Graya” Laura Vanseviciene
Fotografija “Preobraženja” Aleksandar Vodopija
Fotografija “Veliki jarac” Mikha Wajnrych
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
