Nakon što je u perivoju prelijepe Guvernerove palače (Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka) prvog dana 13.Vriska – riječkog sajma knjiga i festivala autora (13.-19.9. 2020.) Žarko Jovanovski primio VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman, što uz novac uključuje objavljivanje romana, uputio se u Daruvar na 6. Festival reportaže i reportera Fra Ma Fu (2.-3.10.2020.) gdje je u atriju dvorca grofa Antuna Jankovića predstavio svoj prvi (već nagrađeni) roman „Pizzeria Europa“.
Iako je Jovanovski (1966.) po edukaciji grafički umjetnik (ALU Zagreb), njegova je vokacija poezija: uz zbirku pripovjedaka i fenomenalni strip-albuma „Mrakci“, objavio je deset zbirki pjesama (posljednja, „Egzaltirane karijatide“ je zbilja osebujna), ali je ljubiteljima pjesništva poznat po nadahnutim i nadasve razbarušenim nastupima („Sve vezano za karizmatičan izgled on je već posjedovao.
To je bio visok i krupan čovjek s velikom bradom, ludičke pojave i šizofrenog pogleda…..“ opis je Viktora Juraja, jednog od pjesnika u romanu, međutim …. čuj ti mene, međutim).
Roman, koji su proglasili „romanom ceste“, s čime se ja ne slažem, govori o trojici pjesnika („Mala tročlana pjesničko – glazbena artistička underground skupina prosvjetitelja na zadatku, cinika, obožavatelja lijepih žena…“), Viktoru Juraju, Radovanu Gavrilovskom i Moranu Halvi, koji iz Beča (gdje Juraj živi ) putuje u slovački grad Trnavu (nema veze s Gavranfestom) kako bi nastupili u alternativnom klubu.
Prije njihova putovanja u Trnavu (literarno obrađen istiniti događaj) čitamo Jurajeve opise Beča, podjednako europske i balkanske prijestolnice, čiju neopravdanu uznositost relativizira duhovitim komentarom: „…izlazi iz Croatia busa na kolodvoru Erdberg, nasranom podno nadvožnjaka jedne bečke autoceste.“ (svatko tko je iskusio dolazak autobusom u Beč zacijelo se užasnuo nad prizorom ovog, za putnike iz Istočne Europe rezerviranog, kolodvora!).
Dok Juraj i Gavrilovski (autorova inačica) čekaju dolazak trećeg pjesnika (sva tri romaneskna lika su postojeći ljudi kojih se možete domisliti iz impresuma knjige!), dokoni i bez para, vrijeme provode prilično neobavezno („Ja sam uljez u svijetu ljudi koji plaćaju usluge, robu i pišanje parama“).
Pri povratku u Beč, pjesnički trojac svjedoči iseljenju skvota, nekadašnje pizzerije (koju je Jovanovski preimenova) u blizini Pratersterna, inače istinitog događaja.
Zapravo, većina događaja u romanu „Pizzeria Europa“ su istiniti događaji odjeveni u književno ruho, jer su već odavno mnogi autori, a među njima i ovaj naš, odavno spoznali da je stvarnost jača od bilo kojeg izmišljaja!
Rječnik kojim je pisan roman prilično je, kako se to pristojno kaže, slikovit: obiluje prostačkim izrazima i psovkama, baš kao što je uobičajeno kod ljudi pojačanog temperamenta ili tankih živaca.
Međutim, kako je autor odličan promatrač koji prepoznaje društvene pojave i zna ih duhovito uobličiti, nalazimo sjajne analize zatečenog stanja poput onog (meni silno dragog )opisa srži kulture :„(….) Nema više odgovornih i karizmatskih prevratnika i to se mora promijeniti!
Za povoljan vjetar u leđa, (mi) trebamo nov pristup kreativnom i nove revolucionarne ideje. Jer sve dok srž kulture budu činili kompjutorski programeri, tajnice u javnoj upravi i odgajateljice po vrtićima pišu patetičnu poeziju nakon završetka radnog vremena („Betmen, Betmen, u usta ti ga metnem..“), petogodišnje djevojčice koje po društvenim mrežama piskutavo pjevaju sjebane pjesmuljke praznoglavih pop-zvijezda i domaćice u gerijatrijskoj dobi koje nastupajući na televizijskim supertalent – takmičenjima izazivaju histeriju nacije falš mucajući operne arije – vremena su fuck off za ozbiljne umjetnike (…)“.
Poput odlično upućenog analitičara Jovanovski opisuje političke i ekonomske prilike vezane uz iseljavanja skvota, ponižavanje izbjeglica ili odnosu organizatora pjesničkih večeri prema pjesnicima, lirsku gotovo sentimentalnu crtu pokazuje pri opisu pojave „male pogrbljene žene u crnini od devet banki“, dok povezujući svoje junake s duhovima poznatih ličnosti (Karl Marx, Stevo Žigon) pokazuje izuzetnu kombinatoriku.
Neke njegove rečenice zvuče poput slogana: „Dajte nemaštovitima da vode ovaj svijet!“, „Pop- glazba državi pak služi da omlohavi misli građana.“, „…bit ćemo u Hrvatskoj, toj sebi samodopadno najljepšoj državi galaksije“, „Pri pisanju,….,potrebno je držati se proživljenog i nikada ne valja izmišljati stvari“ ili komentara: „Al što umjetnici trče kad su gladni-ti to ne možeš povjerovati !“(pobjegavši bez plaćanja hrane), „Sada je opet bez para i stigne čitati knjige“ (prilikom gubitka posla), „Kad dođe do mistifikacije velikana, treba ih samo zamisliti kako stenju za velike nužde na toaletu (…..) – i sve odmah ponovno dobije ljudsku dimenziju…“, „Ja bih da sam na Mjesečevu mjestu, pomisli Rade, pobjegao iz Zemljine orbite“, a nalazimo „ politički nekorektne“ (i zato smiješne) izjave poput „obrezani orijentalac“ za turskog kebabdžiju odnosno posprdni ton kada opisuje policijski napad na skvotere „Scena sveukupno apsolutno odudara od uobičajeno bolesne austrijske urbane urednosti i pedantnosti“.
Roman „Pizzeria Europa“ nije poželjno čitati na brzinu i površno, budući da obiluje brojnim oštroumnim i duhovitim zapažanjima iznesenih lakoćom koja može zavarati.
Arhetipski dokaz da pametan sadržaj i zabavni pristup mogu biti odlični prijatelji.
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
