Kada sam u ranoj mladosti negodovala, jer mi se nešto izjalovilo, moja me je majka tješila izrekom: „Što je suđeno, nije izgubljeno“.
Zbog hrvatskog predsjedanja Vijećem EU u prvoj polovini godine 2020., promijenio se način održavanja Festivala svjetskog kazališta i taman nakon što smo odgledali predstave Tiaga Rodriguesa (veljača 2020.), kazališta su zatvorila svoja vrata i zaustavljena su sva međunarodna kazališna gostovanja.
Organizatori i selektori FSK, Ivica Buljan i Dubravka Vrgoč su, prema jedinom mogućem obrascu „strpljen – spašen“, čekali bolja vremena (možda su i oni poznavali moju mudru majku?!) koja su došla s Pippom Delbonom (1959.)i njegovom šarolikom družinom (HNK, 27.9.2020.).
Predstava „Sreća“ (2018.) u kojoj je Delbono (uobičajeno) autor, redatelj i izvođač bavi se pojmom sreće na duhovni, produbljeni način, a ne kao banalnim pojmom sve češće korištenim u marketinške svrhe.
Njemu je sreća obred kojim počinje put od tjeskobe i boli (čak ludila) do entuzijazma, pa onda u suprotnom smjeru.
„Ne mogu stvoriti predstavu koja nije onečišćena mojim životom“ rekao je svojedobno Delbono, pa je tako zagrebačku publiku odmah obavijesti da je umro Bobo.
Taj gluhonijemi i nepismeni muškarac, kojeg je Delbono izvukao iz azila, bio mu je izuzetno važan, jer je u njemu prepoznao rođenog glumca.
U svojem traganju za jedinstvenim kazališnim izrazom, Delbono je proučavao različite izvore, među kojima su se našla orijentalna kazališta (Kina, Indija i Indonezija) kao i način rada koreografkinje Pine Bausch.
Spoznavši da Bobo prirođeno posjeduje ono što sam pokušava naučiti, Delbono ga je priključio svojoj družini sastavljenoj od profesionalnih izvođača, ali i ljudi koje nepravedno stigmatiziramo proglašavajući ih „društveno rubnim“ poput beskućnika (Nelson Lariccia) ili ljudi s Downovom bolešću (Gianluca Ballare).
„Umjesto glumca koji glumi luđaka ili izbjeglicu, više volim luđaka ili izbjeglicu koji mogu postati sjajni glumci“ objašnjava Delbono svoje kriterije pri odabira suradnika, čime ujedno ocrtava isprepletenost svojeg života i kazališnih ostvarenja.
Smrću Boboa (2019.) Delbono je izgubio srodnu dušu („Nema više Boboa, nema Boboa, nema Boboa i osjećam se potpuno izgubljeno sam na pozornici. Ali djelo ima svoju snagu, svoju poeziju, svoju ljubav.“), pa iako je predstava „Sreća“ ostala bez važnog sudionika, predstava je postala posvećena njemu, o njemu se govori i čuje se njegov glas.
Budući da su nastupi individualizirani, nova koncepcija predstave (bez Boboa) ne narušava ples ili pjevanje ostalih sudionika, a vjerojatno niti duh cjeline.
Zaštitni znak ove „sretne“ predstave je cvijeće: od početne scene zalijevanja koje izaziva naglo razrastanje do završne slike u kojoj je pozornica zatrpana bogatim cvjetnim aranžmanima (Thierry Boutemy).
Šarenilu nastupa doprinose neobični kostimi i perike (Elena Giampaoli), dok je škrtu (prije zasipanja cvijećem) scenografiju (oko klupe smjenjuju se razasuti papirnati brodići, lišće i rabljena odjeća) smislio Enrico Zucchelli (ujedno rekviziter).
Između plesačkih i pjevačkih nastupa, slušamo sugestivni Delbonov glas, a jedna od najpotresnijih scena jest njegov monolog iz Pirandellovog „Henrika IV“ koji izgovara dok sjedi u modificiranom kavezu.
Ne manje potresna je scena u kojoj klaun tvrdi da će bol, tuga i strah jednom proći i onda će (valjda) sreća jednom doći. Nije neuobičajeno da se u Delbonovim predstavama prepoznaje duh Fellinijevih filmova, ali i pristup koji njeguje commedia dell arte.
Festival svjetskog kazališta nije mogao nastaviti (ili iznova početi) svoj pohod prema publici boljim naslovom, jer je publika bila doista sretna što se mogla „u živo“ sresti s ovim autorom, koji suvereno tvrdi: „Kazalište liječi tjeskobu“.
Fotografije: HNK Zagreb
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
