Uvijek sam željela da mi autori kazališnih/plesnih izvedbi dozvole pratiti rast njihovog djela od nulte točke do završnog čina, no to se, uz iznimke, nikada nije dogodilo.
Budući da sam sklona vizualnom, uvijek sam kazališnu i plesnu predstavu (ne zadirem u film) doživljavala kao spoj različitih segmenata, pa su mi uz glumu/pokret i tekst uvijek bili jednako važni vizualni i auditivni elementi (scenografija, kostimografija, svjetlo, glazba) pa ih prilikom vrednovanja predstave nisam odvajala (koji puta su me kostimi ili scena ozbiljno naljutili!).
U davna, pećinska vremena, ljudi nisu razdvajali elemente umjetničkog čina (jednostavno su se njima bavili) pa mi se vrijednom pažnje učinila inicijativa Ministarstva kulture i medija RH u sklopu programa razvoja kulturnih edukativnih sadržaja i digitalne prilagodbe oko projekta „Ples u sinesteziji s drugim umjetnostima“ zamišljenog kao dijalog plesnih umjetnika s umjetnicima drugih područja (Zagrebački plesni centar, 18. 1. 2022.).
Zamršene linije Ive Patarčec kojima ostvaruje crteže i gravire u animaciji mlade animatorice Petre Pavetić Kranjčec poslužile su koreografkinji Jasni Čizmek Tarbuk za ostvarenje plesne predstave.
Dvoje mladih plesača, Marta Krešić i Fran Žuglić, svojom su krhkošću i spretnošću vješto „oponašali“ promjene koje su prolazile animirane linije projicirane na pozadini dvorane, uz opuštajuće zvukove handpana (ručni bubanj) koje je ostvarivao glazbenik Ivan Judaš. Nakon predstave su se, uz glumca Roka Ševerdiju i moderatora razgovora redatelja Lovru Krsnika, mogla čuti razmišljanja o nastanku i povezanosti različitih umjetnosti, u ovom slučaju likovne, animacijske, glazbene i koreografske.
Nezavisno od dobre ideje, možemo ocijeniti rezultate, a to je dobra veza između likovnih i koreografskih elemenata, te predana plesna i glazbena izvedba. Razgovor će drugi puta biti bolji.
Fotografije: Neven Petrović
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
