39.tjedan suvremenog plesa (1.-12.6.2022.) nije više mjesto raskošnih produkcija kao u neka davna, nesumnjivo izdašnija vremena, ali poklonici suvremenog plesa i dalje mogu vidjeti predstave koje su koreografirali doista relevantni predstavnici međunarodnog suvremenog plesa.
Čak i nevježa je mogao zaključiti da ne smije propustiti predstavu „May B“ francuske koreografkinje Maguy Marin u izvedbi njene trupe i u suradnji s Maison des Arts et de la Culture de Creteil (2.6., Histrionski dom) koja je premijerno izvedena godine 1981.
Namjerno sam odabrala riječ „izvedena“, jer mnogi ovu predstavu (i ja) smatraju spojem plesnog i kazališnog izraza. Maguy Marin (1951.) željela je kreirati predstavu temeljenu na dramama Samuela Becketta (1906. – 1989.) i nakon susreta s autorom nastala je predstava čiji naslov „May B“ mnoge asocira na peti mjesec, ali engleski izgovor upućuje na riječ „možda“ prema kojoj je, tvrde izvori, Beckett imao poseban odnos.
Po pet plesača i plesačica neodređene dobi, lica prekrivenih bijelom glinom (koja također prekriva pod) i odjeveni u dronjaste, „oprave“ (Louise Marin) kreću se mehanički precizno pri čemu ispuštaju neke čudne, pomalo zastrašujuće zvukove.
Opscene scene su svojom izravnošću (govorim u svoje ime) stvarale nelagodu, ali to je tek bio uvod u sve ono što su činila ta čudna, opasna i zanimljiva bića!
Osim što im je bijeli namaz izobličavao lica, „dodaci“ poput neobičnog nosa ili velikog uha davali su im dodatno groteskni izgled što je dodatno izazivalo uznemirenost.
Kada su se pojavili likovi iz Beckettovih drama, začaranost se preobrazila u neku novu, drugačiju koja je zahtijevala novi kod razumijevanja.
Dugački red putnika koji žude za daljinama (kako ih opisuju u vanjskim kritikama) mene je podsjećala na emigrante (zbog aktualnih zbivanja), no nisu li znatiželjnici koji pohode daleke krajeve (zbog usporedbe „nas“ i „njih“ ) isto na neki način dobrovoljni emigranti (doduše bez prisile i kratkotrajno što čini osjetnu razliku).
„May B“ je vizualno, emotivno i kinetički čudesna predstava u kojoj je izuzetno važna glazba preuzeta iz opusa Franza Schuberta (1797.-1828.), Gavina Bryarisa (1943.) i Gillesa de Binchea (1400.-1460.).
Ne znam kada sam zadnji put bila očarana onim što se zbiva na pozornici a da pri tome nisam analizirala postupke ili si pokušavala objasniti ono što gledam?! Odjednom me nije bilo briga i naprosto sam uživala!
Fotografije Herve Deroo
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
