Nekada davno, jako davno dok su se ljudi družili i zabavljali u stvarnom (a ne u virtualnom) svijetu, postojala su zabavna natjecanja (koja je pratila svemoćna televizija) nazvana „Igre bez granice“.
Nisu to bile neke zahtjevne akcije: skupilo se nekoliko „macana“ s dva kraja užeta pa povuci-potegni ili neke slične „vragolije“, sve benigno, za malo para i puno veselja.
Ne znam postoje li takva natjecanja još uvijek negdje izvan najudaljenijih jadranskih otoka, ali je izraz „Igre bez granica“ postao uvriježen u posprdnom smislu (pri opisu neke malverzacija, recimo).
Termin „bez granica“ ugrađen je i u neke važne i ozbiljne akcije poput „Liječnika bez granica“ ili u projekt međunarodne kulturne razmjene „Dječje kazalište bez granica “ za promociju stvaralaštva za djecu koje je 2018. pokrenulo Gradsko kazališta „Žar ptica“ (Zagreb).
Povod uvodu je gostovanje predstave „Pitam se, pitam koliko sam bitan“ Erlanda Loea u režiji Slađane Kilibarde i izvedbi Teatra za decu i mladince iz Skopja (Sjeverna Makedonija) u GK „Žar ptica“ (9.6.2022.).
Norveški književnik Erland Loe (1969.) napisao je nekoliko knjiga za djecu u kojima je glavni lik viljuškar Kurt koji se, iako jako voli svoj posao, susreće s raznim iskušenjima…
U konkretnoj priči, na nagovor supruge arhitektice on nevoljko odlazi na zabavu, jer zna da će se tamo svi hvaliti svojim slavnim zanimanjima i čuditi se zašto on voli voziti viljuškar, budući da je to (očito) nevažan posao.
Želeći postati slavan, Kurt daje otkaz i sa sinom kreće u potragu za „važnim“ poslom. Riječ je o dječjoj, zabavnoj ali i poučnoj priči pa Kurt dođe „k sebi“ i opet počinje raditi omiljeni posao u čemu ga podržava supruga jer je „važno biti svoj“.
Blagovesta Vasileva je (s Kilibardom) napravila izuzetno dopadljivu scenografiju koja je, uz jednostavne rekvizite, sjajno funkcionirala u svim situacijama. Isto se dogodilo s njezinim kostimima (volim kada netko nakon analize ponudi rješenja a ne ide „na prvu loptu“).
Pitke i suvisle dijaloge nesumnjivo trebamo zahvaliti dramaturginji Mileni Depolo (povremeno nerazumijevanje teksta odnosi se na jezik a ne na dramaturgiju; sljedeći put bit će lakše!) a da to „klizi“ dokazali su glumci (Miki Ančevski, Nikola Nakovski, Marija Gorgijevska, Nenad Mitevski, Angela Dimitrova) koji su prirodno prelazili iz prizora u prizor.
Kilibarda (1968.) je u ovoj predstavi pokazala izuzetan senzibilitet za inteligentno i vješto plasiranju važnih životnih istina na djeci blizak način (možda i odraslima jer su djeca njihovi epigoni), spretno je povezala glumu i lutkarsku animaciju, te je dobrim ritmom trajno zadržala pažnju publike.
Dolaskom dobre predstave na „kućna vrata“ postajemo svjesni kako malo poznajemo kazališta izvan vlastite (male) sredine i zato su ovakve inicijative doista prava blagodat.
Fotografija Emil Petro
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti