Festival suvremenog cirkusa pod nazivom „Cirkobalkana“ po deseti put pokušava (i uspijeva) privući malene i velike u drugačiju stvarnost (pod sloganom: „Cirkobalkana 10 – Festival koji mijenja stvarnost u bolju realnost!“) kroz predstave u cirkuskom šatoru, dvorani Pogona Jedinstvo i po Savskom nasipu (Zagreb, 27.5.- 5.6. 2022.).
Među brojnim cirkuskim umjetnicima zateklo se troje (od petero) izvođača iz Italije u sklopu projekta „SOLO BUT NOT ALONE“, a o čemu se radi objasnila je Clara Storti (1986.), umjetnica na zračnom užetu i vješta u manipulaciji i balansiranju objektima: „Mi jesmo na sceni sami, ali uz nas su brojni ljudi bez kojih ne bismo mogli ostvariti ovakve predstave.“
U predstavi „Gretel“ (Cirkuski šator, 30.5.), uz nju kao autoricu i izvođačici, sudjelovali su Maddalena Oppic u izradi i odabiru scenografije i rekvizita, dizajner svjetla Luca Carbone, kostimografkinja Rosa Mariotti i dizajner zvuka Andrea Ferrario (produkcija Quattro x 4 , Milano).
Storti u predstavi prikazuje život u nevelikom ali dragom domu u kojem živi s Fritzom i Oscarom: pije čaj, zalijeva cvijeće, razgovara s ljubimcima, posprema i mete malom metlom – ukratko, svakodnevni, običan život koji većina nas poznaje i živi.
Doduše, vjerojatno je malo tko od nas tako savitljiv i spretan pri uporabi ruku i nogu ili tako vješto uspijeva pasti na mokrom podu ili mu na pamet padaju takve nevjerojatne zavrzlame oko zalijevanja cvijeća.
Životnu idilu narušava dolazak jakog nevremena, vjerno dočaranog zastrašujućim zvukovima i svjetlom, zbog kojeg nastupa potpuni mrak, jer je ,očekivano, nestala struja.
Kada posve isprepadana Gretel upali ručnu svjetiljku, shvaća da se kuća srušila i da su stvari razbacane.
Uz sjetnu glazbu, ona skuplja predmete (a daske koje su činile dom natovaruje na kolica koja, netko izvana, odvlači potezanjem konca), slaže ih na hrpu i stavlja na glavu poput nekog „šešira“.
Fascinantno je kako Storti vješto balansira sa svojim „domom“ na glavi – pitam se bih li ja uspjela sve zajedno držati u rukama, a ne na glavi i pri tome hodati na pomalo „raštimani“ način (ipak je potresena gubitkom doma).
I taman kada sam pomislila da je kraj predstavi (jer je ovo bila zaokružena cjelina, dramaturški dobro smišljena i virtuozno izvedena) s visina pada uže i pratimo njezinu drugu vještinu, ovladavanje zračnim užetom.
I ovdje imamo priču – Gretel pronalazi dom pod oblakom i dovodi svoje ljubimce tako da opet uživaju ispijajući čaj – ali i ova se „kuća“ odjednom raspada.
Kada se svi nađu na tlu, Gretel stavlja Fritza i Oscara na glavu i odlazi u svjetlo… Šteta da ove dvije priče nisu malo jasnije povezane (da je možda odlazak podno oblaka san ili mašta ili…), ali slikovitost scene, izvanredna izvedba Clare Storti i iskrene emocije koje zrače iz ove predstave, čine je svima bliskom i razumljivom, bez obzira imaju li (preporučenih) pet ili više godina.
Fotograf: Ivan Marinić
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
