Mnogi odlaze u kino ili kazalište gledati svoje omiljene glumce i jako se uzrujavaju ako ovi ne ispune očekivanja. Međutim, glumci uglavnom nisu krivi, jer nerijetko nastupaju onako kako od njih zahtjeva „redateljska vizija“.
Dakako, i ja imam „omiljene“ glumce, ali sam sklonija promatrati ostvarenja u okviru redateljskog rada i uvijek mi je drago čuti da postoji suradnja između glumaca i redatelja : kada se poredaju svi elementi u konačnici to netko „oblikuje“.
Tako nekako zamišljam rad redateljice Marine Petković Liker i sudionika/ica u predstavama, bez obzira radi li se o unaprijed zadanom tekstu i institucionalnom kazalištu ili nečemu što kao autorski projekt nastaje uglavnom izvan „pravih“ kazališnih prostora.
Utemeljenjem „Četveroruke – umjetničke organizacije za otvaranje novih polja kazališne komunikacije“(2013.), Petković Liker je uspostavila, naoko novu (u našoj sredini) kazališnu komunikaciju unutar same predstave ali i izvan (publika), pri čemu, usprkos prvotne prepoznatljivosti priče i odnosa među likovima, ostaje blaga nesigurnost, znatiželja što je u pozadini i može li se likovima bez pogovora vjerovati…čak kada se život i umjetnost ne drže čvrsto za ruke, ovlaš isprepliću prste.
Umjetničko – istraživački ciklus Udaljenosti došao je, nakon tri epizode (Udaljenost-Posustajanje, 2017., Udaljenost – Točka 285., 2018., Ni prijatelj ni brat, 2018.) do svoje četvrte epizode (30.6.2019.) pod nazivom „Razgovaranje“ (osvrt na izvedbu 25.2.2020.).
Predstava ili kako piše u napomeni: „Ova predstava nije kao predstava. Više je kao proces
Proces susretanja, otkopavanja, suočavanja…“ se igrala u komornom prostor Studija Chekhov u središta Zagreba, a neposredni poticaj bile su dokumentarne snimke razgovora žena u baranjskom selu Dardi u sadašnjem poslije ratnom vremenu.
Tako slušamo pomirljive tonove poput: „Ako ćemo se stalno vraćati, nema naprijed…“, „Život ide dalje, bilo pa prošlo“ do onih depresivnih „Zdrav nitko nije osto“ ili ogorčenih: „Nek oprosti tko hoće, nek zaboravi tko može.
Ja ni jedni ni drugo“.
Najpotresnije na tim snimkama nisu same izjave, koliko ozračje na granici tuge i rezignacije – svjesne da nemaju kamo, ove žene pokušavaju iz date situacije naslutiti nekakvu perspektivu.
Spomenuti se razgovori isprepliću s razgovorima glumica koje sjede oko stola, povremeno se premještajući i nudeći različite poglede na svoja lica koja su jednako upečatljiva kao i njihove rečenice.
Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Dijana Vidušin raspredaju o najrazličitijim temama: o muškarcima, o susjedima, o razvrstavanju smeća (izuzetno nadahnuta Prpić), o dobivanju stana (na račun izlaska nekih drugih ljudi!), o ratnom silovanju, o probavnim tegobama („Soda bikarbona je za sve“)….
Upravo to nizanje epizoda vezanih uz (dramaturginja Maja Sviben) strašna ratna događanja i gotovo banalnih nevolja u sadašnjem trenutku, kristalizira različite životne razine: nakon prevladanih strahote problem postaje kako razvrstati otpad! Osim verbalnih (snimljenih i pred publikom izgovorenih) dijelova, silno je uzbudljivo pratiti govore tijela: kako riječ zamre, a progovore oči ili grimasa oko usta; kako premještanje na drugo mjesto prikriva nelagodu; kako drobljenje kolačića nadomještava agresiju….
Prema riječima Petković Liker, svaka predstava je drugačija, jer glumice improviziraju (i dalje ostajem pri ogorčenoj Prpić koja „cijeli dan misli o smeću“ i trpa ga u „hendikepiranu špajzu“, jer ne može odlučiti kamo s njim, što je nesumnjivo problem novijeg datuma u odnosu na premijernu izvedbu), čime se svaki puta iznova uključuju u stvaralački proces.
Ne bih poimence, ali sam doista uživala gledajući glumice kako, izvan matičnih kazališta, pred mojim očima rastu u neke nove, dramatično ću se izraziti, glumačke heroine : vidim radost glume, vidim stvaralački naboj, vidim izvedbu natopljenu ljubavlju, prirodnu i bez prisile.
Ali, za takvu predstavu treba vremena i znanja, ovakva predstava ne nastaje u tri tjedna (kako se sramotno hvale neki redatelji), ovakvu predstavu gledatelji pamte i gotovo nevoljko napuštaju „svoje“ glumice.
Fotografije Nina Đurđević
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
