Zagrebačka Galerija SC vrlo redovito (uz afirmirane autore) izlaže radove mladih umjetnika, ali i onih koji nisu više „tako“ mladi no čije umjetnine poznaju malobrojni jer, stjecajem okolnosti, nisu samostalno izlagali.
Ciklus takvih izložbi nosi naslov „Oni dolaze…“, a da se radi o dobrom odabiru autora pokazuju njihove daljnje izložbene aktivnosti.
Izuzetno mi je drago (posve utilitarno) kada se radi o autorima izvan Zagreba, kao što je to slučaj sa slikarom i kustosom u Galeriji umjetnina Branislava Deškovića u Bolu (otok Brač) Tinom Vukovićem (1987.) čija se izložba neobičnog naslova „Does a bear shit in the woods“ (kvazi pitanje kojem je „da“ nedvojbeni odgovor, a čija hrvatska inačica glasi „Je li papa katolik?“) može pogledati od 29.1. – 10.2.2021..
Teme Vukovićih slika su mahom ženski portreti (sedam i jedan muški), dok su na dvije slike (postavljene na izlazu iz galerije) naslikani parovi. Svaka od žena, bez obzira komunicira li s gledateljima ili istražuje neke svoje, samo njoj dostupne svjetove, balansira na granici između našeg i svojeg iskustva.
Budući da slikar „krije svoje izvore“, nije jasno (a nije niti pretjerano važno) radi li se o modelima ili izmišljenim osobama, ali likovni jezik na svim slikama pripada ekspresionističkom načinu.
Mada je moja prvotna impresija bila da gledam, uvjetno govoreći, „ružna lica“, ubrzo sam spoznala da se radi o naglašeno markantnim karakterima.
Izražajnost lica Vuković postiže čvrstim potezima, pri čemu suprotnost između „grubih“, bojom naglašenih malih ploha (faceta) kojima oblikuje portret i ravnomjerno izvedene pastelne pozadine daje likovima izdvojenost, zamalo „neprirodnost“.
Teško je pretpostaviti koliko je izvrstan likovni materijal bolske galerije utjecao na našeg slikara/ kustosa, ali ako i jest, proživljenost njegovih slika daje im naglašenu vlastitost (nezaobilazan je odličan postav izložbe).
Meni najdraža slika prikazuje par, mladog muškarca i zrelu ženu (sina i majku?), koji sjedi za stolom ispred maslinasto zelene pozadine, neodoljivo podsjećajući na slične motive Miljenka Stančića…
Naoko na tragu varaždinskog slikarskog diva, ova slika svojim ozračjem figurira kao poveznica između nekada i sada, dok njezina suptilnost služi na čast mladom autoru.
Spomenuta slika predstavlja narativni uvod za sliku na kojoj dvoje ljudi šiva lutku (on) i tako zaokružuju ne samo vlastiti slikarski svemir nego i cijele izložbe (mi smo tu tek prolaznici).
Izložba predstavlja izuzetan likovni i mentalni iskorak, pa proročki izričem da Tino Vuković ne „dolazi“ nego je upravo došao.
Fotografije: Matija Smuk
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
