Vozim se tramvajem s kraja na kraj Zagreba, sjedim u tuđim dvorištima i u klubovima izvan njihovog radnog vremena i to samo zato da bih gledala neku predstavu za koju je autorski tim jedva našao prostor i termin. Predstava „Čistim život“ Lucije Klarić u režiji Lovre Krsnika i koprodukciji Centra za dramsku umjetnost i UO „Točka na i“ uspjela se na neko vrijeme „udomiti“ na pozornici kafića „Hard Place“ podno Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (12.2.2023.).
Moja sumnjičavost prema opisu predstave – „mono-dijaloški cabaret za dvije glumice s malo pjesme i puno drame“- brzo se pokazala neosnovanom, jer su dvije glumice, Tea Šimić i Lana Vatsel, vrlo spretno izmjenjivale monologe i dijaloge.
U početnim monolozima one „markiraju“ likove pa nam je lakše pratiti osobne priče o povratcima dviju žena: one mlađe u roditeljski dom (Šimić) a one nešto zrelije u Hrvatsku (Vatsel).
Ne znam koliko je Klarić „dozvolila“ glumicama da u završni tekst unesu osobna iskustva, ali kako sve teče „čitko i pitko“, pitanje ostaje na razini radoznalosti (vjerujem da su neki događaji istiniti, da su neki malo „pomaknuti“ a da su neki „opća“ mjesta).
Autentičnosti priča doprinosi i pozornica na kojoj je cijelo vrijeme vidljiva oprema za koncerte jer svi znamo gdje se zapravo nalazimo. Nema razloga prepričavati zgode, probleme i iskušenja kroz koje prolaze naše junakinje jer se ne radi ni o kakvim senzacijama (ipak, kada se nekome od nas dešava nešto slično onda nam to sliči kataklizmi!).
Tekst je protkan finom duhovitošću koju obje glumice bez zadrške provode tijekom cijele izvedbe.
Iako nije problem samostalno odglumiti različite likove, za to nije bilo potrebe jer su se njih dvije odlično jedna drugoj uključivale u priču: „osoba“ koja priča zgodu izravno bi pozvala drugu glumicu „u pomoć“.
Osim što pozornicom defiliraju različiti likovi, bez zastoja se izmjenjuju izvedbeni i realistički elementi, pa sam se ja odjednom počela osjećati dijelom njihovih sudbina.
Pri prelasku iz lika u lik Tea Šimić svoje karaktere iznosi naglašeno ekspresivno, dok Lana Vatsel to radi krajnje suzdržano pa ta suprotnost izvedbi daje dodatni šarm.
„Teško mjesto“ pokazalo se dobrim okvirom za „čišćenje“, a na nezavisnoj sceni nastala je jedna „čista i bistra“ predstava.
Fotografija: Luka Dubroja
Piše: Olga Vujović
Povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti
